U okviru radionice Europskog centra za studije populizma ste izlagali na temu etničkih odnosa i konstruiranja naroda u Bosni i Hercegovini. U svom istraživanju navodite 3 vrste populizma u Bosni i Hercegovini, o čemu se tu radi?
Kada generalno danas govorimo o populizmu, postoji neko uvriježeno mišljenje da je to nešto negativno ili da je to neki vid kada želite nekoga okriviti, kritizirati ili delegitimirati u javnom prostoru, reći ćete da je populista. Moje polazište populizma nije ni pozitivno ni negativno. Ne gledam ga kao neki vid ideologije, već ga gledam onako kako ga argentinski politički teoretičar Ernesto Laclau definira kao integralni dio politike, kao integralni dio političkog, odnosno kao način političke proizvodnje naroda. Ako govorimo o političkoj proizvodnji naroda, mi tu ne mislimo na neki narod u smislu neke grupe koja već postoji. Pošto kod nas postoji ta jezička nesreća, gdje narod koristimo istu riječ za the people i, kad hoćemo reći, naciju ili određeni demos. Kod nas je to sve narod i onda postoji jedna zabuna da ako bismo iz engleskog jezika the people preveli kod nas, ispada da je to narod, a to poistovjećujemo sa narodom u etničkom smislu. Međutim, u populizmu kad govorimo o the people, mi mislimo zapravo o narodu koji je politički proizveden, o jednom političkom identitetu koji je zasnovan na različitim zahtjevima koje on ima. Taj politički narod se konstruira kroz objedinjavanje različitih neispunjenih zahtjeva. Ti različiti zahtjevi se povezuju i formira se grupa ljudi koja u svim tim zahtjevima zapravo vidi kako su oni slični, kako su oni na istoj strani. Onda se pojavljuje jedan od tih zahtjeva koji uspije da objedini sve te ostale zahtjeve, a kroz njega zapravo polarizacija koja postoji u društvu postaje jasna. Taj jedan zahtjev koji objedinjuje sve te ostale zahtjeve pokazuje i stvara političku razliku između ljudi na jednoj strani naroda koji smatraju da je to sve ono što ih čini političkom grupom i razlikuje od onih drugih.
Populizam je to kada vi politički artikulirate određene zahtjeve gdje postoji jedan ključni moment, ključni zahtjev iz kojeg vidimo tu polarizaciju u društvu koja možda ranije nije bila vidljiva i ona stvara osnovu za političku mobilizaciju. U kontekstu Bosne i Hercegovine populizam se većinom gleda kroz prizmu etničkog populizma, odnosno da je to populizam koji je vezan za određene etničke identitete, kako se razlikuju naš, njihov ili neki drugi narod. Međutim, to je puno kompleksnije. Ja sam uzeo etničku odrednicu iz prostog razloga što je kod nas politika generalno oblikovana etničkim i to je neka polazna osnova kojoj se sve društveno i političko prilagođava. Bez toga, htjeli mi ili ne, ne možemo interpretirati politiku u Bosni i Hercegovini. Ono što primjećujem jeste da nije tako simplificirano govoriti o samo jednoj vrsti populizma o kojoj se najčešće govori i to je ovaj etnički ili međuetnički populizam gdje se narod mobilizira na osnovu etničke pripadnosti i gdje se narod kreira na način – naš narod i mi kao elite protiv njihovog naroda i njihovih elita. To bi bio onaj koji se u teoriji naziva horizontalni populizam.
Postoje i druge dimenzije populizma, druge dimenzije zahtjeva koje se pojavljuju, a one mogu biti unutar etničke grupe. Tad govorimo o sukobu unutar jedne etničke zajednice, između nas kao naroda i naših elita, gdje narod zapravo ne prepoznaje te političke elite kao da ih predstavljaju. Mi smo pravi narod, a ne te elite koje tvrde da nas predstavljaju. Tu govorim o onome što sam definirao kao unutaretnički ili intra-etnički populizam. Ova dva tipa populizma, međuetnički i unutaretnički, se veoma često smjenjuju i nadopunjuju jer imate situaciju da unutar jedne etničke grupe vi imate različitih političkih grupacija i snaga koje zapravo hoće da sebe postave kao predstavnike tog naroda. Istovremeno u političkom režimu podijeljene vlasti, svaki od tih političkih aktera iz te etničke zajednice nastoji da predstavlja tu etničku zajednicu u institucijama koje zapravo zajednički dijele vlast, dijele vlast između etničkih grupa. Tako da se oni veoma često prožimaju i istovremeno mogu biti i unutaretnički populisti, a u sistemu podijeljene vlasti mogu nastupati kao međuetnički populisti.
Treća dimenzija u koju primjećujem jeste ovaj transetnički populizam. To je pokušaj da se pronađu određeni neispunjeni zahtjevi koji prevazilaze granice etničkog, koji se pojavljuju kao zajednički kod svih etničkih grupa. Odnosno, ne gleda se etnička kategorija kao dominantna, već se nastoje pronaći ti zahtjevi koji su zajednički svim narodima koji žive u BiH. Ono što se primjećuje je da je ta dimenzija populizma zapravo najmanje politički artikulirana zato što sistem ne dozvoljava i onemogućava pojavu nekog transetničkog političkog subjektiviteta koji bi zapravo generirao neki ozbiljniji politički pokret. Tako da ne gledam populizam kao nešto suprotno demokratiji. Zapravo smatram da je populizam jedna politička strategija koja doprinosi demokratskom.
U više radova problematizirate političko u narodu, ono što nazivate „biopolitikom etnodeterminizma”, odnosno načinom na koji politika upravlja životom i smrću građana. Transetnička solidarnost u protestnom obliku pokreta “Pravda za Davida” i “Pravda za Dženana” pokazala je slabosti sistema i potencijal za otpor koji nije uspio, zašto?
Šta mislim pod „biopolitikom etnodeterminizma”? Termin „biopolitika” sam uzeo od Foucaulta, koji ju definira, da budem maksimalno jednostavan, kao način na koji vlast utječe na živote populacije, odnosno građana. Biopolitika etnodeterminizma bi bila ona politika koja koristi etničko kao definirajuće unutar jedne političke zajednice, koje upravlja ne samo životom i smrti, već i homogenizira identitete na način da ih ona ne samo predstavlja, nego da ih i konstruira, odnosno da stvara te identitete.
Ono zbog čega su pokreti „Pravda za Dženana” i „Pravda za Davida” bili jako važni, oni su prvi put uspjeli da jedan politički, filozofski koncept, koncept pravde, stave kao određeno načelo koje su svi mogli da prepoznaju kao zajednički zahtjev i koji je prevazilazio i etničke i entitetske granice. Građani iz oba entiteta mogli su da se identificiraju sa tim pokretima jer su svi mogli da pronađu činjenicu da je pravda ono što im nedostaje i da je pravda neki najmanji zajednički sadržilac koji njih veže. Režim je odmah imao otpor spram toga. Čim se dogodilo da ta pukotina postane vidljiva, koja se može napuniti nekim novim političkim sadržajem, nastojalo se narativ vratiti u narativ etničkog. Dakle, u narativ toga gdje je čiji otac od tih stradalih mladića bio tokom rata, na čijoj strani, ko je više stradao, do toga da ste recimo u Banjaluci imali situaciju brutalnog premlaćivanja demonstranata, represiju i tako dalje. Naravno, ovdje treba razlikovati ova dva pokreta ako ih gledamo pojedinačno, različiti su konteksti i različite su strategije korištene u Federaciji i u Republici Srpskoj.
Govorim o zajedničkoj akciji „Pravda za svu našu djecu”, koju su ta dva pokreta nastojala da artikuliraju. Drugi problem jeste bio taj što cijela ta priča, nažalost, nije uspjela da ode dalje od samog problema koji je nastojala da adresira. Odnosno, nije uspjela da ode dalje od zahtjeva za pravdu i istinu za ta dva slučaja, što je na neki način opravdano jer su porodice dvoje stradalih mladića zapravo organizovali proteste i pokrenuli cijelu priču. Međutim, oni nikad nisu dovodili u pitanje sam režim, politički poredak ili sistem, nisu dovodili u pitanje načela poretka u kojem se mi nalazimo, već su se jednostavno bavili problemom institucija kao takvih. Oni su adresirali problem prikrivanja onoga što se desilo, problem neefikasnosti institucija, odgovornosti i tako dalje, ali se nije pojavio neki pokret iz toga koji bi, recimo, mogao da sistemski adresira pitanje. Ono ostalo na toj razini, partikularno u ta dva slučaja koja su se bavila konkretnim problemom, nije se uspjelo izaći izvan toga. Moglo bi se raspravljati o tome šta je dovelo do neke, ne bih rekao neuspješnosti, već jednostavno do neke status quo situacije u tom cijelom slučaju u svakom pokretu. Ali sad je to neka druga tema, tako da ne bih o tome.
Diskurs protesta nastalih nakon tramvajske nesreće u Sarajevu u kojoj je život izgubio Erdoan Morankić je sadržavao htijenja za dubljim sistemskim promjenama, ali se čini kao da je u široj društvenoj zajednici opao interes za protest. Jesmo li društvo koje pamti jako kratko i što smatrate razlozima za to?
To je jako dobro i zanimljivo pitanje iz razloga što ne bih rekao da smo društvo koje pamti kratko samo po sebi, već bih rekao da živimo u vremenu, kontekstu, pa i da politički sistem i režim, kako god ga razumijemo, doprinosi da mi pamtimo kratko jer nam se veoma često stvaraju nove krize, novi problemi, nove teme se nameću na agendu. Tako da ne bih to nazvao kratkim pamćenjem, već bih to nazvao svjesnom ili nesvjesnom težnjom da se defokusira sa određenog problema i da se fokus stavi na neko drugo pitanje, na neki drugi problem i jednostavno postaje neuhvatljivo i nijedna politička akcija ne uspijeva da ostane dovoljno politički kredibilna kako bi dovela do svoje političke relevantnosti. To bih rekao da je jedan od problema. Opet ne bih gledao to na način jesu li protesti uspjeli ili nisu uspjeli. Mislim da je važno da se protesti događaju kontinuirano, jer su i protesti jedan vid učenja.
Ja mislim da ti mladi koji su pokrenuli tu cijelu priču nisu uopšte očekivali da će s obje strane, i pozicije i opozicije, biti instrumentalizirani na takav način. Opozicija ih je nastojala iskoristiti za svoju stvar, pozicija ih je nastojala delegitimirati za različite stvari i mislim da su shvatili da organizirati proteste nije tako jednostavno. Ono jest cool, osjećate se moćno, organizujete proteste, nešto govorite, ali koliko god imali dobre namjere zapravo vidite da je to nešto puno ozbiljnije i da morate stvoriti kontinuitet. Kad se ušlo malo dublje u cijelu tu priču mogli smo vidjeti da pitanje nije ni GRAS-a, ni pitanje Tužilaštva, da nije ni pitanje određenog ministarstva ili vlade, već da je puno složenije sistemsko pitanje. Ako djelujete ad hoc, a protesti jesu djelovali tako, postoji jedan trend protesta da oni nisu vođeni hijerarhijski, da nemaju svog vođu, nego da to bude jedna horizontalna mobilizacija. To se, nažalost, pokaže kao neuspješno jer ne možete dugoročno imati proteste koje će biti bez lidera, morate imati organizaciju, koliko god ti mladi ljudi bili srčani. Imali su određene zahtjeve, međutim, ti zahtjevi su bili previše apstraktni, nedorečeni, i oni nisu uspjeli artikulirati da se drugi problemi okupe oko toga i da se nađe jedan zahtjev koji će to sve objedinti jer je problem previše sistemski, a zahtjevi su ostali manje ili previše fokusirani na tom jednom problemu.
Vi ste bili na protestima, i ja sam bio na protestima. Čuo sam predobrih stvari od ljudi koji su bili tu pored mene. Mladi koji su izašli su imali odlične ideje za mobilizaciju, za pravljenje nekih planova, javile su ideje oko radnih grupa, da se podijele zadaci i ostalo, a to je bio moment koji je nedostajao. Bio je najavljen plenum, međutim, plenum se nije dogodio. Ono što se najavilo kao plenum je bila samo još jedna protestna šetnja. Ono što nedostaje jeste kontinuitet protesta, da bi od tog kontinuiteta protesta nastajalo jedno učenje kako u budućnosti artikulirati zahtjeve, povezati ih sa drugim grupama. Ne mogu se iskreno pohvaliti ni sa akademskom zajednicom, iz koje ja dolazim, da je nešto pretjerano stala uz studente ili da im je pomogla. Postojale su neke ideje konkretno od mene, sigurno i od još nekih kolega da bi se tim mladim ljudima moglo pomoći na način da se naprave radionice gdje bi oni artikulirali zahtjeve, razine odgovornosti i kome se šta treba adresirati. Nažalost, ništa od toga se nije dogodilo, ali ne želim to gledati kao poraz. Želim to gledati samo kao jednu stepenicu koja će nekad u budućnosti dovesti do toga da se nastavi kontinuirano. Artikulacija zahtjeva će dodatno osnaživati vremenom. Kontinuitet je potreban i trebamo proteste shvatiti kao jedan vid učenja u praksi.
Vidjeli smo izlazak 250 hiljada ljudi na ulice Praga u martu zbog straha od demokratskog nazadovanja, pritiska na civilno društvo i medije, korupcije, oligarhijskog utjecaja i tako dalje… Ako pogledamo sve masovnije proteste u našoj skorijoj povijesti, nameće li se zaključak da nemamo senzibilitet za apstrakciju, izražavamo li svoje stavove na ulici samo kad naši sugrađani gube živote, izražavamo li ih na izborima?
Kad sam maloprije rekao da je ovo iskustvo važno za buduće proteste, ja zaista ne želim da to budu opet neki protesti koji će biti zbog neke tragedije, već da će oni postati u nekom trenutku jednostavno protesti nezadovoljstva koje može nastati iz neke druge situacije, nadam se, a ne iz ovih tragedija. Nažalost, ako uzmemo nekih deset godina unazad, svi su protesti manje ili više bili ponukani nekom tragedijom. JMBG protesti 2013. godine su bili zbog nemogućnosti izdavanja matičnog broja za djevojčicu koja je trebala liječenje vani, onda smo imali proteste za Dženana i Davida, sad smo imali ove i još sporadičnijih manjih protesta koji su se u međuvremenu dešavali zbog saobraćajnih nesreća. Jedini protesti koji su, hajmo reći, bili s ovim socijalnim nabojem su bili protesti 2014. godine koji su nastali zbog problema radnika u Tuzli.
Pitanje problema apstrakcije, kod nas je politički sistem, nažalost, fragmentiran. Što u prijevodu znači da vi ako se hoćete baviti kritikom obrazovanja ili vam se ne sviđa neka obrazovna politika, vi tu morate da se bavite instancom kantona ili eventualno entiteta. Ako je problem pitanje pravosuđa, to je sad nešto između kantona i entiteta i tako dalje. Sve te različite razine vlasti se bave različitim pitanjima i ta razina apstrakcije ne uspijeva da bude nekad dovoljno široka da može mobilizirati širu masu koja će se poistovjetiti u različitim dijelovima BiH. Drugi problem je opet, ako je sistem fragmentiran kako je fragmentiran, nekad čak ljudi ne znaju koja je instanca kojoj treba da se obrate. Onda imate tako ljude koji ispred Predsjedništva protestiraju za nešto što uopće nije nadležnost Predsjedništva. Na taj način se stvara slika uzaludnosti cijelih tih protesta. Zbog toga je jedina stvar koja je ljudima možda dovoljno konkretna je nažalost tragična, mogu se veoma lako poistovjetiti sa tim. Mogu u tome vidjeti egzistencijalni problem i mogu ga adresirati, odnosno pokušavaju pronaći mehanizme kako to da urade.
Izbori bi trebali biti poligon, pored protesta, odnosno pored drugog, neinstitucionalnog načina organizacije, gdje bi se ti apstraktni zahtjevi mogli bolje artikulirati. Međutim, i izbore trebamo malo gledati s oprezom jer hajdemo postaviti pitanje kakvu to ponudu imamo. Mi trenutno u Parlamentarnoj skupštini BiH imamo 14 stranaka, a značajan broj tih stranaka je nastao iz već postojećih stranaka. Dakle, to nisu neke nove političke opcije, nisu neki novi ljudi, već su isti stari kadrovi, iste elite koje unutar određene političke opcije nisu mogli da se pronađu i onda su iz nekih internih razloga napravili druge političke opcije. Nije to bio neki ideološki, svjetonazorski sukob, pa su nastale nove stranke. Već jednostavno imamo istu reprodukciju elita. Pitanje je koliko je nešto što je promjena zaista promjena ako vi vidite iste osobe, ali one su sad u drugim političkim partijama. Dakle, političke stranke se mijenjaju, ali se elita ne mijenja, ljudi ostaju isti. Razumijem, uvijek se kaže zašto ne izađete na izbore, pokušate mijenjati izbore, ali šta ako vam je zapravo reducirana mogućnost da nešto promijenite na izborima? Imam jedan stav koji spada u kategoriju nepopularnih mišljenja, a to je da je iskustvo je pokazalo da se jedino realne političke promjene dešavaju unutar etničkih okvira. Mislim da prava politička borba koja može biti ideološka, svjetonazorska, konceptualna, može se događati unutar određene etničke grupe i da dođe do toga da imate ideološku pluralizaciju unutar svakih od tih etničkih grupa. Unutar tih etničkih grupa već imate kompetenciju, ali ta je kompetencija samo po aspektu toga ko će taj narod predstavljati u poretku koji je zasnovan na podijeli vlasti. Prava politička promjena bi bila ako biste imali sukob između liberala, ljevičara, konzervativaca, unutar sva tri naroda, odnosno unutar sva tri monoetnička izborna tabora, iako oni nisu formalni, ali činjenica je da se glasa unutar tih etničkih zajednica.
Kad biste onda imali vlast koju bi činili, na primer, liberali, ljevičari ili konzervativci, nacionalisti iz te tri etničke grupe, ali znate da imaju unutar svojih etničkih zajednica ideološku opoziciju. Toga trenutno nedostaje. Imate taj moment samo među bošnjačkim strankama, gdje imate kakve takve socijaldemokrate, kakve takve liberale, ma koliko se oni predstavljali kao multietničke stranke, i to je sad opet nepopularno mišljenje, ali ako pogledate domet političkih stranaka, vidite da je njihov politički domet dijelovi države gdje su Bošnjaci većina, i da su većina glasova koji zapravo ostvare glasovi u bošnjačkim sredinama, što dalje znači da te političke opcije moraju prilagoditi svoj vokabular svojim glasačima.
Zamislite kada biste imali stvarnu koaliciju bošnjačkih, hrvatskih i srpskih stranaka koji su liberalno-lijeve političke opcije. Vi danas imate vladajuću stranku u Republici Srpskoj koja je nominalno socijaldemokratska, mislim na SNSD, a i na Socijalističku Partiju koje su nominalno socijaldemokratske, međutim, apsolutno ni po čemu nisu socijaldemokratske ni ljevičarske. Tako da kada biste imali power sharing, odnosno vlast na razini državi koju bi činili neka ljevičarska, ali zaista lijeva politička opcija iz Republike Srpske, neka liberalna ili evo neka bude čak i neki desni centar iz bošnjačke komponente i neka lijeva politička opcija izabrana legitimno od Hrvata bilo bi drukčije jer biste onda mogli praviti politički program koji bi, iako imate etnički dominantnu paradigmu, mogli biste to prevazići, mogli biste graditi politike koje bi bile transetničke. Trenutno, kad imate samo kod jednog naroda nekoga ko odstupa od izrazito i eksplicitno nacionalne politike, i on mora graditi vlast sa nacionalistima iz druga dva naroda, onda ćete biti prozvani izdajnicima i tako dalje. Dakle, ta asimetrija onda više radi u korist etnonacionalizma nego na štetu etnonacionalizma.
Jedan ste od autora Friedrich Ebert Stiftung studije o mladima u Jugoistočnoj Europi za 2024. godinu. Svjedočimo vremenu ideološkog preslagivanja, a jedan od ishoda tog istraživanja je podatak da su mladi skloniji vjerovanju u autoritarnu moć nego u demokratiju, kako to komentirate?
Pitanje je bilo koliko se slažete sa konstatacijom da nam je potreban jak vođa koji ne bi puno mario za parlament ili izbore. To je bilo pitanje i ispitanici su trebali da to ocijene koliko se slažu od 1 do 5, prosjek je bio tri. Govorimo o mladima Jugoistočne Europe, dakle, tu imamo i države koje imaju kandidatski status za EU i imamo države članice EU. Neke od tih država, recimo Makedonija ili Kosovo, koje istovremeno na istom takvom jednom skaliranju koliko podržavaju demokratiju, kotiraju veoma visoko. Makedonija i Kosovo su države u kojima mladi iznadprosječno smatraju da im je potreban jak lider, ali to isto imate i kod mladih iz država koji su članice EU.
Ono što je zanimljivo, empirijski, jeste da postoji jedna pozitivna korelacija između mladih koji smatraju da je demokratija poželjna i mladih koji smatraju da im treba jak vođa koji ne bi mario za izbore i parlament. Što, na izgled, može biti kontradiktorno. To saznanje i ta činjenica mnogo korespondira sa jednim trendom koji imate kod desnih populista. A to je da oni nisu za odbacivanje demokratije u načelu, nego da oni smatraju da je demokratija kompromitirana od strane liberalnih elita i da takva jedna demokratija ne služi većini, da ne služi običnom narodu nego da služi elitama, da je takva jedna demokratija zarobljena i da oni služe da se ta demokratija promijeni.
Utjecajan post-liberalni teoretičar, Patrick Deneen, koji razmatra jedan koncept promjene režima, na način ne da se ruši demokratija, nego da se liberalne elite zapravo postepeno izbace iz institucija koje su oni zarobili i zamijene agentima, odnosno zagovornicima, predstavnicima post-liberalizma. Dakle, da jednostavno konzervativci, bijeli desničari, konzervativci, pro-kršćanski orijentirani, uđu u liberalne demokratske institucije i preuzimaju ih iznutra i onda da te liberalne institucije zapravo podrede volji naroda, a ta volja naroda je ono što oni definiraju, odnosno na šta se pozovu kao volja naroda. Tako da, demokratija je i dalje poželjna, sad se zapravo borba ne vodi više za ili protiv demokratije, nego se vodi borba oko toga kako demokracija treba biti definirana i na kojim vrijednostima.
U doktorskoj disertaciji ste se bavili idejom emancipacije u političkoj teoriji, možemo li reći da ta dihotomija više ne funkcionira u odnosu lijevo-desno, nego u odnosu masa-elita?
Rasprava da li desno-lijevo postoji ili ne postoji traje u teoriji jako dugo. Ne bih rekao da se dihotomija lijevo–desno jednostavno pomjerila na masa-elita, to više govori o savremenom političkom diskursu nego o stvarnim odnosima moći. Što je zapravo moja teza samog doktorata je da je emancipacija ostala bez neke konkretne političke ose oko koje je zasnovana, već da je koncept emancipacije u političkoj teoriji nešto što je veoma kontingentno i nešto što je veoma fluidno. Ono se može ispunjavati raznim sadržajima, i sa desna i sa lijeva, to danas vidimo jako eksplicitno kroz ono što sam već nazvao, odnosno što se naziva post-liberalizmom, gdje danas imate, na izgled, paradoksalnu situaciju da su najveći zagovornici slobode govora i demokratije oni koji su zapravo konzervativno, desno, anti-migrantski, koji dovode u pitanje šira ljudska prava, ali istovremeno zagovaraju ljudska prava. Dakle, taj transfer je moguć i postao je moguć iz prostog razloga što je koncept emancipacije, kakav je ranije postojao, od devedesetih godina sa uspjehom globalizacije i neoliberalizmom, smatran je da takav vid emancipacije, kakav je ranije postojao, više nije potreban. Fokusiralo se na takvu proizvodnju znanja koje će većinom služiti ekonomskim tržišnim interesima, znanje koje će biti moguće kapitalizirati. Dakle, fokus na vještinama, a ne na kritičkom mišljenju i „apstraktnom filozofiranju”.
Cijela disciplina političkih nauka i generalno društvenih nauka se fokusirala na neka partikularna identitetska pitanja. Dakle, pitanja od priznanja, razlike, tolerancije i tako dalje, a velika pitanja su iščezla, nestala. Tu se naravno javlja situacija u kojoj govorite o emancipaciji, ali zapravo emancipacija je preuzeta od određenih, od cijelog tog jednog „woke” pokreta, koji je emancipaciju samo suzio na to da se steknu određena prava, određenih grupacija u trenutnim političkim okvirima, bez da se ti okviri propituju. Jednostavno da se nađe svoje mjesto u tom okviru i to je to, dakle, neka mala životna pitanja. Istovremeno ste imali gubitnike globalizacije, radničku klasu, ljude sa globalnog juga, veliki broj siromašnih, koji su zapravo žrtve globalizacije koja je njih pogodila izvan kapitalističkog središta, ali i radničku klasu koja je pogođena u kapitalističkom središtu. I tu je nastao jedan prostor, odnosno narativ o emancipaciji, koji je preuzet od strane desnice, od strane onih koji se ne mogu povezati sa emancipatornim mišljenjem. Danas je emancipacija aktualan fenomen, aktualno pitanje, ali ono je vođeno na osnovama antimodernizma i ne na osnovama progresivizma, nego na osnovama konzervativizma.
Tu dolazimo i do jednog drugog problema sa emancipacijom, a to je problem toga da je emancipacija kao takva u političkoj teoriji ranije bila shvaćena veoma europocentrično i zasnovana je na europskim misliocima i na europskom razumijevanju šta je razum, šta je univerzalizam, šta su ljudska prava, šta je sloboda i tako dalje. U svojoj disertaciji, a uskoro knjizi, ja razmišljam o emancipaciji iz drugih dijelova svijeta, najviše iz Latinske Amerike i Afrike. Njima je emancipacija, zapravo ono što se kod nas predstavljalo u Europi kao emancipovano, dolazilo sa kolonijalizmom pod izgovorom civiliziranja, a istovremeno su ti narodi tamo imali vlastite obrasce razmišljanja i emancipacije koje nisu bile priznate kao dio emancipatorne misli. Emancipaciju moramo sad razumijevati široko i ona mora obuhvatiti različita druga iskustva koja ranije nisu.
Uzmite samo cinizam emancipacije danas. Svi smo svjedočili raspravama o diskriminaciji žena na Bliskom Istoku, jako malo tih pokreta se pozabavilo pitanjem stradanja djevojčica, žena i drugih grupa i u Iranu i u Palestini u zadnje vrijeme. Dakle, imate totalnu šutnju o ženskim pravima tamo. Šta ako su ta njihova prava sad ne ograničena, nego prekinuta činjenicom da imate Izrael i Sjedinjene Američke Države koje ubijaju djevojčice u jednoj školi ili koje ubijaju djecu svakodnevno. O tome apsolutno nemate nikakve izvještaje. Sjećam se priča jednog kolege iz Ljubljane, kada je bila migrantska kriza 2015./2016. godine kada je dosta ljudi sa Bliskog Istoka dolazilo u Europu. Pomogli su im u Sloveniji, jedna grupa aktivista okupljena oko skvotova koji tamo postoje, dali su im tu prostor gdje će boraviti, ali u jednom trenutku počela je rasprava. Sad kad ste se oslobodili tih režima, govorim konkretno o izbjeglicama koje su bile žene sa djecom, krenuli su im govoriti, sad je vrijeme da se otkrijete, ne morate biti pokrivene. Za njih to nije bilo ništa represivno, one su bile pokrivene jer je to bio njihov izbor, a ovi su ih nastavili ubjeđivati da to nije njihov izbor, da je to nametnuto. Govorim o cinizmu da za jedne važi pravilo tvoje tijelo, imaš pravo da se oblačiš kako želiš, da farbaš kosu kako želiš, da budeš debeo ili mršav, ali kad se radi o nečemu što je izvaneuropski izbor, on je već smatran kao nešto represivno, kao nešto što treba promijeniti, odnosno što treba prilagoditi europskom viđenju slobode.
To je nastojanje da se vlastiti sistem mišljenja shvati kao univerzalni bez mogućnosti da ti zapravo shvatiš da postoje različiti obrasci koji koegzistiraju sa tvojim obrascima. I da nema potrebe da ti iz svog ugla nekome nastojiš objasniti ili nametnuti neku svoju poziciju. E to je zapravo suština emancipacije, da se zapravo razumije da ona, isto kao populizam, nema sadržaja, već se puni sadržajem. To može biti malo nezgodno jer smatramo da je emancipacija nešto što uvijek vodi ka progresu. Naravno, kad govorimo o konceptima emancipacije koji su preuzeti od strane desnice, naravno da to nije nešto što je iz mog ugla gledanja društveno poželjno. Moje lično mišljenje je da emancipacija uvijek mora biti progresivna, a ne regresivna, ali je činjenica da emancipacija kao koncept u političkoj teoriji nema svoje predodređeno značenje, već se puni sadržajem.
Mislim da je ta distinkcija između progresivnog i regresivnog, ona je prisutna. I mislim da je to zapravo možda jedna od dimenzija kroz koje će se danas voditi politička borba oko progresivnog i regresivnog. Definitivno ono što iz savremene emancipatorne misli nekako nedostaje, jesu ta druga iskustva, odnosno iskustva onih koloniziranih i onih koji su izvan Europe. I naravno iskustva koja su tiču radničke klase, danas vidite da i radnička klasa, odnosno ono što bi se to moglo nazvati radničkom klasom u nekom klasičnom smislu, veoma često staje uz desničarske stranke jer su one sad preuzele taj narativ običnog čovjeka koji se više ne vidi u lijevim politikama i lijevim strankama jer su lijeve stranke postale zarobljene u matricu identitetskih politika, „woke” aktivizma i tako dalje. Odmaknule su se od onog što je načelno trebalo da bude borba lijevih političkih opcija, a to je borba protiv političkog i ekonomskog sistema koji je zasnovan na ugnjetavanju.
Za kraj, bavili ste se i politološki nekonvencionalnim temama kao što je umjetnički kolektiv Neue Slowenische Kunst, kako pišete, fenomen koji anticipira i reflektira postsocijalističku budućnost, uključujući nacionalizam i neoliberalni kapitalizam. U jugoslavenskom kontekstu često marginalizirani i od strane državnih struktura omraženi bend Laibach nastupio je u Jajcu u novembru na godišnjici obilježavanja AVNOJ-a, šta to znači?
Laibach je uvijek funkcionirao kao pitanje, nikad kao odgovor. Tako da sve što je Laibach radio ne radi sa ciljem davanja nekog odgovora nego postavljanja pitanja. Laibach u svojoj osnovi ima ideju da preuzima određene simbole i da ih propituje u određenom kontekstu. Dva ključna načela koja Laibach ima jesu „subverzivna afirmacija” i „retroavangarda”. Ono što hoćete kritikovati vi zapravo afirmirate, ali na subverzivan način.
„Retroavangarda” podrazumijeva da se određene traume iz prošlosti mogu prevazilaziti samo ako se izvodno vratimo na te traume u novom kontekstu. E to je ono što su oni radili u Jugoslaviji. Oni su se vraćali na traume i uvijek su propitivali totalitarnost u svemu, od politike do ljubavi. Na koji način su svi društveni odnosi zapravo politični, sva umjetnost je politična i s vremenom svi su odnosi na neki način u svojoj suštini totalitarni odnosi moći. U jednom trenutku, režim Jugoslavije se uspio prepoznati u onome što je Laibach radio, što je stvorilo nelagodu koju je najlakše bilo zabraniti. Odnosno, bilo je neugodno Jugoslavenskom režimu jer vi ako zabranite nešto, a identificirali ste se s tim, onda znači da su oni u pravu. Tako da su oni imali dosta tenzičan odnos sa Jugoslavijom.
Sad se pojavljuju kao neko ko dolazi na rodno mjesto Jugoslavije sa svojim nastupom. Moje mišljenje spram toga je da su oni zapravo prepoznali da je u današnjim okolnostima Jugoslavija traumatično iskustvo nekome. I sad, ja ne znam da li je njima cilj da se mi oslobodimo Jugoslavije ili ne oslobodimo Jugoslavije, ali pozivanje na Jugoslaviju i očito priznavanje toga da je Jugoslavija jedan vid traume koja postoji u društvu. S obzirom na koji način oni stavljaju odnos Jugoslavije u to, prije bih rekao da smatraju da je Jugoslavija trauma novim režimima nacizma i fašizma koji se javljaju i da oni propituju zapravo tu traumu kroz vraćanje na Jugoslaviju kao traumu i to baš na mjestu takve jedne političke simbolike.
Ono što je bilo zanimljivo jeste da su oni na tom nastupu stavljali razne scene iz historije Jugoslavije koje su bile u pozadini sa njihovim pjesmama koje su nastajale u tom periodu kad su bili cenzurirani poput „Mi kujemo bodočnost” i tako dalje. Ali možda nešto što je nekako ostalo totalno nezapaženo u cijelom tom njihovom nastupu jeste zapravo kraj nastupa koji je bio takav da kad su oni završili cijeli svoj nastup koji je počeo sa izvinjenjem Titu što su bili kritični spram njega, spram Jugoslavije, što su spravili incidente. Čitali su negativne komentare koje su dobili na račun toga što nastupaju u Jajcu preko jedne igre sa publikom gdje je Jani Novak ponavljao „Smrt fašizmu”, a onda je publika odgovarala sa „Sloboda narodu” i tako više puta. Onda je u jednom trenutku rekao „Sieg”, ali niko nije odgovorio „Heil”, što je njemu bilo znak da je sve dobro. Kad je sve to završilo, u trenutku kad su ljudi izlazili iz sale pustili pjesmu Damira Avdića „Bratstvo i jedinstvo” u kojoj navodi „Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva flora, u masovnim grobnicama i koncentracijskim logorima”, što zapravo opet stavlja više znak pitanja nego odgovora i propituje cijelu tu igru sa traumatičnim iskustvima.