FOTO: Vedran Bukarica
U glumačkom opusu Brusa Vilisa, film iz 2006. godine 16 blokova, čini se, ostao je skriven iza zvučnijih i, kod publike (i kritike) zasigurno uspešnijih ostvarenja, nedovoljno prepoznat ali i potcenjen, slično, uostalom, kao i izvornik Veliki izazov [The Gauntlet] Klinta Istvuda. Možda i zato što Vilis opet igra antiheroja, koje je već briljantno portretisao u filmovima Umri muški, kao maverički poručnik Džon Meklejn, ili kao propali privatni detektiv Džo Halenbek u Poslednjem skautu, te nezaboravni bokser Bač Kulidž u Petparačkim pričama, i koje je bilo nemoguće nadmašiti. Tek, Vilis je i u 16 blokova negativni junak, istrošen, usporen i oronuo njujorški policajac Džek Mozli, alkoholičar, osoba koja je digla ruke od sveta kao što je i svet digao ruke od njega. Mozli dobija naizgled jednostavan zadatak: da sprovede svedoka od stanice do suda, koji su međusobno udaljeni svega 16 blokova. I kada krene da izvrši zadatak – počinje rizično i smrtonosno putovanje, jer svedok treba da iznese dokaze protiv Mozlijevih kolega i drugara, korumpiranih njujorških policajaca. Tako na putu kroz tih 16 gradskih blokova, tokom kojih se odvija bespoštedna borba na život i smrt, igra mačke i miša, u kojoj Mozli i njegov svedok štićenik postaju lovina, počinje i unutrašnja borba i preobražaj posrnulog policajca Mozlija, koji shvata da u njemu još ima onog ljudskog materijala zbog kojeg je i postao policajac, da ima još onog osećaja za pravdu i pravičnost, želje da sačuva svoju čast i volje da se suprotstavi lošim momcima, koji nasiljem tlače, ugnjetavaju i, u konačnici, ubijaju slabije. 16 blokova tako postaju već poznata i mnogo puta rabljena metafora za put moralnog pročišćenja i iskupljenja glavnog protagoniste – a Vilis je naprosto maestralan u toj ulozi – da se kroz (samo)žrtvovanje dostigne ono davno zaboravljeno ili izgubljeno, da se preko 16 stepenika kušnje, od kojih je svaki naredni zahtevniji od prethodnog, dođe do spoznaje i unutrašnje metamorfoze.
Studenti iz Novog Pazara (sa Državnog univerziteta) zaputili su se 16. oktobra – pod sloganom „16 dana za 16 žrtava“ – peške, na putovanje od 400 km, u Novi Sad kako bi 1. novembra prisustvovali komemorativnom skupu žrtvama tragedije, tačnije ubistva na novosadskoj železničkoj stanici. Nisu Novopazarci jedini koji pristižu u Novi Sad: kolona u kojoj je više od 250 studenata iz zapadne Srbije krenula je ove subote, 25. oktobra, iz Čačka za Novi Sad, a usput bi im se trebale pridružiti i kolege iz Užica, Kosjerića, Požege i drugih gradova. Studenti sa niških fakulteta pešačiće od Beograda, kao i njihove beogradske kolege, a u ponedeljak 27. oktobra krenuli su pešice do Novog Sada i studenti iz Vršca itd. Prema tome, reke studenata, a uz njih i profesora, građana, aktivista, počinju se polako slivati u Novi Sad pre Velikog Datuma, i o svemu tome treba pisati, sve njih pomenuti i isticati njihov, ovo sad kažem bez ikakvog preuveličavanja i patetike – podvig, jer je čist, iskren i autentičan. No, ovom ću se prilikom zadržati na Novopazarcima i njihovom putu. Naravno, ne iz razloga kilometraže, jer to nikome od njih nije bitno, na to niko od njih ne obraća pažnju – iako će nažalost njihovo telo to nesumnjivo osetiti – pa će razlika u pređenim, tj. „prehodanim“ kilometrima služiti možda docnije jedino za zgodne fabulacije učesnika. Svi ti studenti, sve te kolone koje dolaze, kao i njihovi domaćini u Novom Sadu – iste su po svojoj prirodi i cilju: one su nenasilne, kao i prethodnih 11 meseci, u svojoj biti gandijevske, i doista podsećaju na čuveni Marš soli kroz Indiju – 388 km dug marš od Ahmedabada do Dandija – koji je predvodio Mohandas Karamčand, jer im je sličan poriv i poziv kao stotinjak godina ranije Gandiju: da se kolonizator, u našem slučaju, mafijaško-kriminalna organizacija, za čije potrebe je iskorišćena parapolitička tvrtka pod imenom Sve-za-Našeg-Sultana/Samodršca (skrać. SNS), a kojom rukovode braća Lupus Minor, uz sasluživanje pripadnika njihove ungulatne družine, detronizuje, spakuje i pošalje kamo joj je mesto – prvo na optuženičku pa potom zatvorsku sećiju, odnosno u muzej zločinačkih organizacija, u kome će im društvo praviti slična, arhivirana, zločinačka udruženja.
Zbog čega ipak želim da govorim sada samo o odnosu studenata iz Novog Pazara prema ovim jedanaestomesečnim protestima i njihovom položaju u njima, kao i o odnosu studenata iz drugih uni-centara prema koleginicama i kolegama iz Pazara? Da bih objasnio, ostaviću, na momenat, po strani ono što izgleda kao glavno u ovim protestima – a to je da su studenti, iznevši svoja četiri zahteva pre godinu dana te nakon izostanka tražene odgovarajuće reakcije režima na podnesene zahteve (posebno na onaj prvi vezan za obznanjivanje celokupne dokumentacije), inicirali masovne, dugotrajne proteste, koji su zatim prerasli u širi društveni front, čemu svedočimo i dan-danas. Sve ovo, uključujući tu i pokazanu fantastičnu kreativnost, istrajnost, rešenost studentske populacije, a potom i drugih aktera, zatim animiranje od vlastodržaca godinama hiberniranih i pasiviziranih građana i brojne druge ostvarene pobede i osvojene slobode. Vraćam se, dakle, Pazarcima.
Više od tri decenije je – s najvišeg/najviših mesta – negovana mržnja i, katkad otvoreno katkad prikriveno, verbalno i fizičko nasilje prema Drugom, uz sprovođenje svojevrsnog multikulturnog aparthejda, gde se nacionalnim zajednicama (kao i drugim grupama s margine) dopuštalo da se do određenog stepena samoorganizuju ali samo u svojim odvojenim, odelitim malenim paralelnim svetovima i da ne prekoračuju linije svojih, tako skrojenih, teritorijalno-kulturno-etnokonfesionalnih zabrana. Ono što je zgotovoljeno u centralnoj kuhinji banalnog nacionalizma, sistematski je distribuirano konzumentima kroz medijsku propagandnu mrežu, stranačke programe i platforme a nažalost i preko određenih sadržaja u obrazovnim, naučnim i kulturnim institucijama. Šta se, međutim, tokom ovih protesta desilo? Studentkinje i studenti iz Novog Pazara, kao i njihove koleginice i kolege iz drugih univerzitetskih centara iz Srbije, ogolili su jedno veliko zjapeće ništa, pokazali su da kod nas tetošeni veliki narativi o ugroženosti nacije, naroda, države, „tradicije“ i sl. jesu samo visokoparna – a suštinski dosadna, nezanimljiva, monotona i nevešta, što ne znači i bezopasna! – fasada za pljačku i izrabljivanje iste te nacije, naroda, države, „tradicije“, iza čega, kao i uvek, stoji enormno bogaćenje lažnih proroka, uzurpacija i sticanje privilegija aparatčika mržnje. Pokazali su – i to zapravo mislim da jeste ili da bi moglo biti najveće postignuće ovog studentsko-građanskog gibanja, kada jednom završimo s ovim zločinačkim režimom, a završićemo! – da onaj Drugi ne da ne predstavlja pretnju, opasnost, prepreku, zlo, nego, naprotiv, da taj Drugi možda i nije Drugi, štaviše, možda je Isti. Umesto etnokonfesionalne lojalnosti ovi studenti – iz Novog Pazara i njihove kolege iz Novog Sada, Niša, Užica, Čačka, Beograda, Kragujevca i drugih gradova – pokazali su da ih vezuje jedna univerzalistička ideja, težnja ka inkluzivnosti i, toliko potrebna, solidarnost. Oni su zapravo pokazali da su u našem društvu upravo oni prave (jedine) patriote. Ustavne patriote. Boreći se za poštovanje zakona i Ustava i jednakosti pred zakonom, za vladavinu prava, insistirajući na principu odgovornosti za (ne)učinjeno, oni su u stvari pokazali kako se jedino država i može poštovati ili, ako hoćete, voleti. Svojim postupcima oni su pokazali kako Srbija može konačno postati domom svih njenih građana a ne (ostati) straćarom samoproklamovanih čuvara srpstva. Izjava jednog od studenata iz Novog Pazara kako se sada prvi put oseća kao građanin Srbije – jeste izjava koja u sebi sublimira i političku viziju Dolfa Šternbergera o političkom demosu (nasuprot 19-vekovnom etnosu) i jezivo iskustvo 90-ih kroz koje su građanke i građani Sandžaka prošli. Ta izjava znači da ljubav ili poštovanje prema državi i osećaj zajedništva treba i može jedino da počiva na istim političkim i moralnim vrednostima – slobode, jednakosti, ljudskih prava, tolerancije, uvažavanja… Ta tako kratka izjava ujedno i kaže: topovske i tenkovske cevi koje je JNA držala 90-ih uperene ka Novom Pazaru odraz su politike zla i, konačno, jedne izdajničke politike, koja je delila umesto sabirala, razdvajala umesto sjedinjavala, ugrožavala, getoizirala i omalovažavala umesto povezivala i integrisala…
Srbija liči na Džeka Mozlija, samo bez Vilisove harizme i šarma. Ovi studenti su pokazali da, iako malaksala i grogi, u Srbiji još ima i osećaja za pravdu, istinu, poštenje i solidarnost, da postoji ne samo potencijal nego i daleko snažnija volja nego je bilo ko pretpostavljao da se odnosi u društvu, a to znači i čitavo društvo značajno promene. Tih 16 blokova koje Srbija treba da prođe do svog preobražaja, nema sumnje, velik su izazov, ali studenti su načinili najznačajnije, prve korake. Iskušenja će biti, ali je to jedini pravi put. Videli smo da su drugi putevi bile zapravo stranputice. A hodanje po njima – skupo smo platili i još plaćamo. Zato sada treba svi, ma koliko to iscrpljujuće i teško bilo, da damo svoj maksimum i prođemo preostale blokove do cilja. Loši momci vrebaju, neće mirovati, ali ako ni zbog čega drugog – onda barem zbog ovih studentkinja i studenata iz Pazara, Novog Sada, Kragujevca, Beograda, Niša, Čačka, Užica… moramo se potruditi. Grešku od pre četvrt veka ne smemo ponoviti, videli smo koliko nas je ona u međuvremenu skupo koštala, a drugu priliku – pitanje je da li ćemo ponovo dobiti.
Zato je toliko bitan bio veliki protest 12. aprila u Novom Pazaru. Jeste, 15. marta i 28. juna bili su veličanstveni i najbrojniji protesti u Beogradu. Jeste, 1. 2. na 3 mosta u Novom Sadu ili 15. 2. na „Sretanju na Sretenje“ u Kragujevcu, ili 1. marta u Nišu, kada je donet „Studentski edikt“ – sve su to bili fascinantni i impresivni skupovi. Ali protest koji su organizovali studenti u blokadi sa Državnog univerziteta (DUNP) pod nazivom „Sloboda vlada čaršijom“, na koji su se odazvali studenti iz svih gradova u Srbiji – pa su, primerice, studenti iz Jagodine prepešačili 214 kilometara do krajnjeg odredišta – e to je bio pravi vesnik nečeg potencijalno ogromnog.
Zato „16 dana za 16 žrtava“ nije samo marš novopazarskih studenata do Novog Sada – to je nacrt za jednu normalnu, građansku Srbiju koja je donedavno izgledala nemoguća a sada se čini, uz dakako potreban ogroman trud i pozornost i nužnu dozu optimizma, i te kako ostvarljiva.
Autor je profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu.