Foto: Vedran Bukarica
Studentima se i žuri i ne žuri. Žuri im se da izađu na izbore, ali otežu da odgovore da li prihvataju ili ne prihvataju inicijativu Univerziteta u Beogradu da se delimično, prividno, samo formalno… ili kako god bilo… vrate na nastavu. To je zanimljivo ponašanje. Izbori najranije mogu biti krajem 2025. ili početkom 2026, a i za to sad već prolazi vreme. Povratak na nastavu je doslovno pitanje dana, ako ne i sata – tu vreme curi velikom brzinom. A opet, za izbore studenti pritiskaju, a s dogovorom sa profesorima odugovlače.
Pričali smo već o tome, pa sad samo kratko da ponovimo – da bi se dobili izbori (da bi oni bili raspisani, a i da bi se na njima pobedilo) mora se ozbiljno pritisnuti tekući režim. Sasvim je očigledno da režim s Vučićem na čelu beži od izbora glavom bez obzira. Sećamo se, Vučiću je bilo dovoljno da padne kiša i da on zbog toga raspiše izbore. U proteklih pola godine, raspao se sistem vlasti, veliki broj žitelja Srbije otkazao je poslušnost, institucije više nemamo, a među njima, ponavljamo iznova jer je teško prihvatiti tu činjenicu, a važno je primiti je k znanju, ni univerzitete, oni su notornom uredbom sad spušteni ispod nivoa osnovnih škola – i ništa od toga nije dovoljno dobar razlog za nove izbore.
Bez brige, Vučić će jednom morati da ih raspiše, i biće to u 2026, dakle pre nego što ih on sam prevarno najavljuje, ali samo pod uslovom da se 2025. završi kao što se završila 2024. i kao što je počela 2025. (tamo negde do sredine marta) – velikom pobunom širom zemlje. A da bi se taj uslov ispunio postoji još jedan uslov: da se univerziteti sačuvaju i da studenti ostanu studenti, što sad sve visi o tankom koncu. Zato bi trebalo razmisliti o promeni prioriteta – prvo da se spasu univerziteti, da se upišu novi studenti na njih, da se kako-tako privede kraju školska godina, pa onda pritisak za izbore.
Za sad, izgleda kao da se krenulo naglavce i naopako. Neka mi dobronamerni i prema studentima blagonakloni čitalac ne zameri što možda podrivam pobunjeničku borbenu gotovost, ali – ne sećam se da je preko leta ikada uspeo ijedan masovni protest ovde kod nas. Moguće je da slabo pamtim, pa mogu i da suzim fokus – ne izgleda da će ovog leta biti dovoljno mobilisanih pobunjenih žitelja Srbije za pritisak na režim i iznudu prevremenih izbora. Jer, od njih izbore nećemo dobiti, možemo ih samo iznuditi, a gledamo već pola godine kako to ne ide lako.
Ako ispravno gledam na stvari i ako je sve ovako kako kažem, onda je dogovor studenata i profesora o povratku na nastavu u bilo kom obliku koji neće ugroziti tekući protest i narušiti kapacitete za dalji pritisak na vlasti, trenutno preči od priče o izborima. A ipak, studenti otežu, pozivaju iznova i iznova rektora i dekane na sastanke, a onda se ti sastanci završavaju bez dogovora i zakazuje se opet sledeći sastanak. A vremena ima još otprilike nedelju ili dve. I to je to. Posle toga niko ne zna šta sve može da se dogodi i s kakvim, po univerzitet potencijalno pogubnim posledicama. Kome notorna uredba (posle koje više nemamo univerzitet: jeste, nemamo ga) nije dovoljno strašna opomena, taj ni onako ništa neće u vezi s tim shvatiti.
Pozivati sad studente i profesore da nastave blokadu po svaku cenu, to jest na borbu na sve ili ništa, i busati se u junačke grudi – nije pametno. Jer su odnos snaga i položaj aktera u političkom polju (tu mislim na sve: studente, pobunjene žitelje Srbije, opozicione stranke…) takvi da je to „ništa“ sasvim realna opcija, pa bi se onda taj poziv da se ide na sve ili ništa lako dao preformulisati i kao poziv na (hajde da to barem malo ublažimo u ovoj zagradi: političko) samoubistvo. Čitalac, moj vršnjak, učio je kao i ja iz istorije o narodnooslobodilačkom pokretu 1941-1945, pa će mu analogija, za kojom ovde rado posežem, biti jasna: nismo ni u 1945. ni u 1944. s ovom našom tekućom pobunom, tek smo u 1942. i 1943. A hrabri partizani su se tih godina mahom povlačili i izbegavali sukobe s neprijateljem i domaćim izdajnicima ne bi li sačuvali borbene kapacitete i kasnije pobedonosno završili rat.
Dobro, mogu da zamislim i čitaoca kome je ova paralela između nekadašnjeg oslobodilačkog pokreta i ovog sadašnjeg mrska, ali i taj je sigurno shvatio poentu. Stoga pitanje: zašto studenti još nisu prihvatili predlog univerziteta? Takvi kakvi su, studenti nerado javno govore o svojim razlozima, ali o nekima se ipak može spekulisati.
Čini se da je najjači argument protiv predloga (ili inicijative, ako je nekome tako draže) s vrha univerziteta to što je povratak na nastavu samo formalan, a da u suštini nastave u stvari neće ni biti. Pa se postavlja razumno pitanje – kog će kvaliteta biti znanje koje su studenti dobili/stekli u školskoj godini koja se nije desila? Ako se zalažu za ispravan i odgovoran rad institucija, zašto bi dozvolili da njihova – nazovimo je tako – matična ustanova, univerzitet dakle, realizacijom inicijative praktično naruši kredibilitet tog tako jednostavnog zahteva da svako radi svoj posao najbolje što može?
Rezon iza argumenta je jasan – ako se traži smena režima jer nijedan posao nije u stanju da uradi kompetentno i po zakonu, onda se mi kao protivnici tog režima moramo ponašati sasvim drugačije, dakle kompetentno i po zakonu, zar ne? Pa, zapravo, ne. Moramo prvo da preživimo, da bismo uopšte dobili šansu da se ponašamo principijelno, kompetentno i po zakonu. Ovde je o tome reč: o borbi za goli opstanak univerziteta. A to menja redosled prioriteta – recimo to krajnje patetično – na prvom mestu je život, pa onda sve ostalo. Iz tog ugla, inicijativa s vrha univerziteta postaje i racionalna i svrhovita. Insistiranje na kvalitetu nastave, pak, vezuje i ruke i noge i studentima i profesorima u pobuni.
Drugi jak argument protiv inicijative mogao bi da glasi: zašto se veruje da će povratak na nastavu popraviti trenutni položaj profesora na univerzitetu? Kao dodatni argument na istoj liniji, može se reći još i ovo – ako se od septembra očekuje jak udar na univerzitet u vidu predloga novog zakona o visokom obrazovanju, pa se preko leta traži predah, da bi se najesen ušlo u novi krug pobune, koja to sredstva za pobunu stoje na raspolaganju profesorima i studentima u borbi za univerzitet, a da ona već nisu bila upotrebljena; i ako ih ima, zašto se do sad nisu koristila za još jači pritisak na režim?
Na ovo se može odgovoriti opet jednostavno: ne znamo kako bi režim reagovao na dogovor o povratku na nastavu, ali znamo zasigurno kako reaguje i kako će reagovati ako se ništa ne promeni. Dakle, treba probati, ako ni zbog čega drugog, a onda da bi se makar malo uzdrmao trenutni odnos snaga i položaj aktera u polju visokog obrazovanja, kao i u političkom polju. Što se sredstava tiče, nažalost, svi znamo šta još stoji na raspolaganju. Novim udarom na univerzitet režim bi praktično naterao studente i profesore da ih upotrebe (u odbrambene svrhe, kad smo već jednom posegli za ratnom retorikom, da tako i nastavimo). Istina, svi se nadamo da se to neće dogoditi, i svi strepimo da baš ka tome idemo.
Mogli bi se dalje ređati argumenti (recimo, da li upis novih studenata jača ili slabi studentski front), ali mi ova dva deluju najsolidnije pa bih kod njih i stao. I završio jednim drugim argumentom, izvan linije rasprave o inicijativi između studenata i profesora. Sve što režim sada radi svodi se na provociranje razdora među akterima pobune. Imali smo tih aktera mnogo više krajem 2024. i početkom 2025: nastavnici su se povukli; opozicione stranke su skrajnute, u meri da nisu dovoljno vidljive ovih dana čak ni u Zaječaru i Kosjeriću, što je ogromna šteta; seljaci, ekološki aktivisti… čini se da ih trenutno nema u prvim redovima, a pogotovo nema takozvanih običnih a pobunjenih žitelja Srbije u velikom broju – leto radi svoje.
Možda i to treba reći, iako je banalno: život se ne može svesti na pobunu, iako je pobuna od životne važnosti. Ta banalna svakodnevica pogotovo leti znatno utiče na kapacitete i mobilizaciju za pobunu.
U takvim prilikama, najvažnije je očuvati zajedništvo između studenata i profesora. Na tom jedinstvu stajala je pobuna od prvog dana. Ne samo pobuna na univerzitetima, nego pobuna uopšte, pošto se početkom novembra 2024. pokazalo da opozicione stranke ipak ne mogu da je iniciraju u velikom obimu širom zemlje. Iz čega se onda može izvesti i lista prioriteta: 1) sačuvati univerzitet; 2) sačuvati zajedništvo studenata i profesora… Sve drugo je manje važno, i zaista se svodi na tri tačke.