Foto: Portal Novosti
Upravo zato što su naše riječi bezbolne i bezopasne u slovenskim medijima možete svakog dana čitati da se u Gazi odvija genocid, da Izrael u Gazi provodi etničko čišćenje ili da je Benjamin Netanjahu ratni zločinac
“Gledamo genocid. Gledamo ga i šutimo”, rekla je prije neki dan tijekom svog govora u Europskom parlamentu slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar. Konačno se netko mali i nevažan usudio izgovoriti nešto veliko i važno, pomislio sam, i nakon dugo vremena bio ponosan na političku predstavnicu naše zemlje.
Nazvati genocid genocidom nipošto ne bi smio biti hrabar i odvažan politički čin, ali mi, nažalost, živimo u svijetu u kojem se tome divi i plješće. Pa je i Pirc Musar za svoj govor nagrađena stojećim ovacijama veće grupe europoslanika.
Kada sam, međutim, slijedećeg dana u pretraživač utipkao “Pirc Musar genocide”, rezultati pretrage potvrdili su moje sumnje da je svijet govor slovenske predsjednice u Europskom parlamentu prečuo. Riječi Nataše Pirc Musar odjekivale su skoro isključivo u Sloveniji. Na njih se, osim naših orbaniziranih desničara, skoro nitko nije odazvao. Što nikoga ne bi trebalo posebno iznenaditi.
Slovenska predsjednica mogla je izgovoriti ono što se mnogi drugi ne usuđuju ili ne žele izgovoriti iz prostog razloga što su njene riječi bez posljedica. Samo veliki ljudi mogu izgovoriti velike riječi, dok riječi malih ljudi uvijek ostaju male. Bezbolne i bezopasne.
I upravo zato što su naše riječi bezbolne i bezopasne u slovenskim medijima možete svakog dana čitati da se u Gazi odvija genocid, da Izrael u Gazi provodi etničko čišćenje ili da je Benjamin Netanjahu ratni zločinac. Kao što možete redovno čitati i da Europska unija podrškom Ukrajini svojevoljno produžava rat sa Rusijom, a tu i tamo čak i da su SAD, Europska unija i Ukrajina zajedno napale Rusiju, da su Ukrajinci sami izmasakrirali Buču te da su 2014. ukrajinski nacifašisti svrgnuli demokratski izabranu vlast i od tada nasilno tlače sve rusko.
Sve to možete čitati u slovenskim medijima i možete se pritom diviti slobodi govora koja u Sloveniji vlada ili se zaprepastiti činjenicom da rusku propagandu ne šire radikalni desničari koji se protive političkoj korektnosti, već bivši socijaldemokratski političari, nekoć ugledni ljevičarski teoretičari i liberalni univerzitetski profesori.
Zato me, zapravo, veseli spoznaja da slovenska sloboda govora puno više duguje našoj nevažnosti nego našoj odvažnosti. I da mi slobodno lupetamo tek zato što naše lupetanje nikoga ne zanima. Znajući šta sve lupetamo, vjerujem da je ipak bolje tako. Pa makar svijet prečuo još sto i jedan govor naše predsjednice.