Foto: Črt Piksi
“Slovenija me želi deportirati u Hrvatsku, jer je to prva država EU-a u kojoj sam ostavio otiske prstiju”, govori Sulayman i dodaje da se u nju “ni mrtav ne želi vratiti” zato što “tamo policija premlaćuje ljude”. Njegova priča jedna je od 25 objavljenih u novom izdanju publikacije “Tukaj smo” Ambasade Rog posvećenom štetnim posljedicama Dublinske uredbe
Pozdrav, moje ime je Sulayman i dolazim iz Gambije. Tražitelj sam azila i radnik u Sloveniji. U dublinskom sam postupku. To znači da me Slovenija želi deportirati u Hrvatsku, jer je to prva država Europske unije u kojoj sam ostavio otiske prstiju. Zbog toga sam jako tjeskoban – govori Sulayman, prisjećajući se potom svog boravka u Hrvatskoj.
“Kad sam došao tamo i kad su me uhvatili policajci, prvo su me udarili, zatim su me ugurali u auto i odvezli u policijsku postaju, gdje su mi uzeli otiske prstiju. Uzeli su i sve moje stvari – telefon, odjeću i obuću. U postaji sam proveo jednu noć, nisu mi dali ni jesti ni piti. Bio sam jako gladan, sam sa svojim mislima.”
Sljedećeg dana policija je Sulaymana odvela u prihvatni centar za tražitelje azila. Bio je, kaže, bos i bolestan, pa je jednog policajca zamolio za liječničku pomoć.
“Samo je nešto opsovao i rekao da se gubim. Potom su me odveli u neku kancelariju, gdje sam također zatražio da me prvo odvedu kod doktora, ali su odbili. Odveli su me do sobe, ugurali unutra i zatvorili vrata. Bio sam toliko pospan i umoran da sam zaspao na podu. Jedan od muškaraca koji su bili u sobi donio mi je hranu, ali uopće nisam mogao jesti, želio sam samo vodu. U narednim danima ponovno sam pokušao doći do doktora. Rekli su mi da moram čekati. Čekao sam prvi dan, drugi, treći. Onda sam odustao”, govori Sulayman i ističe da se “ni mrtav ne želi vratiti u Hrvatsku”.
“Tamo nije dobro za migrante i policija premlaćuje ljude. Slovenija mi se sviđa, jer je ovdje jako mirno i tiho, nema velike gužve. Idem na posao, idem u teretanu, volim se šetati. Sve što želim je da dobijem priliku, da živim mirno, da radim, da si izgradim stabilan život.”
Sulaymanova priča jedna je od ukupno 25 objavljenih u novom izdanju “Tukaj smo” (“Ovdje smo”), publikacije u izdanju Ambasade Rog, samoorganiziranog migrantskog kolektiva sa sjedištem u Ljubljani. Za razliku od prijašnjih brojeva, fokusiranih na azilnu i stambenu politiku, zapošljavanje i policijsku represiju, posljednji, sedmi broj, posvećen je štetnim posljedicama Dublinske uredbe.
Kako nam objašnjava dugogodišnja članica kolektiva Zana Fabjan Blažič, u izradi “Tukaj smo” inače sudjeluju pripadnici Ambasade Rog koji su tražitelji azila, izbjeglice, nedokumentirani migranti, strani radnici i drugi. S prethodnim brojevima te publikacije postigli su značajne rezultate.
Najprije je na njihovu inicijativu izmijenjen slovenski Zakon o međunarodnoj zaštiti, tako da je dotadašnji rok u kojem tražitelji azila mogu dobiti radnu dozvolu skraćen s devet na tri mjeseca od njihova dolaska u zemlju. Kasnije je usvojen i zahtjev da ljudi kojima je odbijen azil, a koji su u Sloveniji zaposleni najmanje devet mjeseci, naknadno mogu podnijeti zahtjev za boravišnu i radnu dozvolu.
– To je bio izvanredan rezultat, ali nažalost nije riješio problem deportacija uzrokovanih Dublinskom uredbom. Zato smo sedmi broj odlučili posvetiti upravo toj temi – govori Fabjan Blažič.
“Život za migrante u Hrvatskoj je nepodnošljiv”, upozorava Issa iz Burundija. “Mislim da sam zapravo tamo doživio traumu”, dodaje njegov sunarodnjak Regis, dok osoba koja je odlučila ostati anonimna poručuje da se u Hrvatskoj, zbog postupanja policije, osjećala kao da je “mrtva iznutra”
Korijeni aktualnih postupaka deportacija sežu u 1990. godinu, kad je potpisana Dublinska konvencija, prvi sporazum koji se odnosi na migracije i koji je bio i ostao obavezan za sve države-članice Europske unije. Njime je, kako smo već pisali, normalizirana percepcija azilne procedure kao tereta, koji je s godinama i kroz preinake spomenute konvencije (danas poznatije kao Dublinska uredba II i III) prebačen na periferiju Unije. To u praksi znači da ljudi koji se zapute prema Europi ne mogu slobodno odlučivati u kojoj će zemlji zatražiti međunarodnu zaštitu.
Za razmatranje njihovih zahtjeva primarno je odgovorna ona država-članica kroz čije su granice prvi put stupili na teritorij EU-a i ondje prošli neki vid registracije. Najčešće se radi o zemljama smještenima na vanjskim granicama EU-a, kao što je Hrvatska, a u koje je, po istim pravilima, tražitelje azila potrebno vratiti, odnosno deportirati u slučaju da su se ipak uspjeli primaknuti europskom centru.
Iako je riječ o uredbi koja je na snazi više od desetljeća, ona se intenzivnije počela primjenjivati posljednjih godina, obilježenima izraženom antimigracijskom politikom dijela država-članica i Unije kao takve. Tako je, primjerice, slovenski MUP 2023. godine odlučivao o 4.389 zahtjeva za azil, pri čemu je izdao 4.096 odluka o vraćanju, većinom u Hrvatsku.
– Hrvatska se ne može smatrati sigurnom zemljom, jer su u njoj izbjeglice izložene ozbiljnom policijskom nasilju, a ako ustraju u postupku azila, suočavaju se sa sistemskim manjkavostima: nema prevoditelja za jezik koji dobro razumiju, loša je medicinska skrb, loši su higijenski uvjeti u prihvatnim centrima, zaštitari su nasilni, prisutan je rasizam… – nabraja Zana Fabjan Blažič.
Niz užasa koje su tražitelji azila i druge izbjeglice doživjeli na putu kroz Hrvatsku tu ne prestaje. Mnogi od njih, koji danas žive u Sloveniji i ondje rade u ugostiteljstvu, prerađivačkoj industriji, graditeljstvu, pa i kao nogometaši, osobno su ih opisali u “Tukaj smo”. S obzirom na razinu policijske brutalnosti – koja uz krađu osobnih predmeta, novca i dokumenata podrazumijeva prijetnju psima, udaranje palicama, kundacima, nogama i šakama, pucanje, špricanje suzavcem, policijsko uriniranje po uhvaćenima, sve uz poruku da je “Hrvatska samo za Hrvate” – mnogi i danas osjećaju psihičke posljedice zbog kojih se boje deportacija.
“Život za migrante u Hrvatskoj je nepodnošljiv. To je doslovno bilo mučenje”, upozorava tako Issa iz Burundija. “Mislim da sam zapravo tamo doživio traumu”, dodaje njegov sunarodnjak Regis, dok osoba koja je odlučila ostati anonimna poručuje da se u Hrvatskoj, zbog postupanja policije, osjećala kao da je “mrtva iznutra”. “Ne želim se vratiti tamo, jer se bojim da bi me pri ponovnom ulasku mogli upucati”, zaključuje ona.
Fabjan Blažič ističe kako je tragično što slovenski pravosudni sustav priznaje postojanje opisanog policijskog nasilja, ali ga ne uključuje u razmatranje postupka za stjecanje azila.
– Pritom se i nedostatke u prihvatnim centrima tretira kao slučajnosti ili neugodnosti, a ne kao sistemske povrede prava. Količina hrane smatra se subjektivnim pitanjem, stjenice su “manja neugodnost poput komaraca”, za razbijene i nefunkcionalne zahode krive se sami migranti itd. – govori ona.
– Jedna od najgorih stvari na koju izbjeglice koje su dulje boravile u Hrvatskoj upozoravaju je to da oni koji rade i vraćaju se iz smjene oko jedan ili dva sata ujutro ne mogu ući u sobu prihvatnog centra do sedam ujutro. Zaštitari ih ostave da čekaju vani na hladnoći dok se vrata prihvatilišta službeno ne otvore. To je izuzetno ponižavajuće za radnike – dodaje članica Ambasade Rog.
O poražavajućim uvjetima u prihvatnim centrima za strance, odnosno tražitelje azila u Hrvatskoj, iz prve ruke svjedoče Oscar i Ailimay s Kube. Na putu do Slovenije, gdje danas rade u ugostiteljstvu i odgajaju dijete, prošli su svašta. Posebno teško bilo je Ailimay koja je tada bila trudna. U Sarajevu im se rodila kći, a prinova je bila dodatni motiv da se naposljetku smjeste u sredini u kojoj se osjećaju sigurno.
“Kad smo došli u Hrvatsku, policajci su nam uzeli otiske prstiju, iako nismo razumjeli zašto. Zatim su nas odveli u prihvatni centar, gdje su uvjeti bili užasni. Soba je bila neizdrživo prljava, potpuno neprikladna za život, osobito za našu malu kćer. Posvuda su bili žohari. Žena je stalno morala paziti da žohari ne dođu do bebe ili do njezine bočice s hranom. Cijelo vrijeme smo bili preplašeni. Nije bilo nikakve odgovorne osobe s kojom bismo mogli razgovarati, ništa nismo razumjeli. Bili smo prepušteni sami sebi i očajni. Zato smo otišli u Sloveniju”, govori Oscar. U Sloveniji je, veli, puno bolje. Toliko da im se ponekad čini kao da “vode normalan život, kao slovenske obitelji”.
“Nažalost, stvarnost je drugačija, jer nam je slovenski MUP uručio odluku prema kojoj se moramo vratiti u Hrvatsku. Na tu odluku smo se žalili i čekamo odgovor suda. Iako smo ovdje već više od godinu dana, još uvijek ne znamo hoćemo li moći ostati ili će nas deportirati. To nas dovodi u veliku neizvjesnost. Sve što želimo je da nas ne protjeraju i da naša kći može odrastati u mirnoj i sigurnoj zemlji”, tumači on.
Prema podacima hrvatskog MUP-a, od 1. januara 2024. do 31. marta 2025. u RH je, temeljem Dublinske uredbe, deportirano 2.154 osoba, od čega njih 64 iz Slovenije. Zana Fabjan Blažič kaže da su među njima i članovi Ambasade Rog, pri čemu su neki vraćeni u Hrvatsku i iz Švicarske.
– Njihova iskustva pokazuju da su već pri dolasku izloženi fizičkom ili barem verbalnom nasilju, a nakon što ih hrvatska policija preuzme radi registracije, kad potpišu sve papire i daju otiske prstiju, kažu im da sada mogu ići natrag odakle su došli. Većina ih se odmah vraća natrag preko granice. Ako se netko ipak odluči otići u prihvatni centar i pokuša dobiti azil, mjesecima je izložen šikaniranju i nagovaranju da ode, a na kraju dobiju negativnu odluku – veli ona.
Dublinska uredba zapravo ne upravlja migracijama, već tržištem radne snage i cijenom rada. Kad osoba uđe u dublinski postupak, osuđena je na dugotrajnu nesigurnost, što utječe i na to kakve uvjete je spremna prihvatiti za rad i boravak – ističe Zana Fabjan Blažič
Ahmad, Palestinac koji je u Sloveniju došao iz Jordana, imao se priliku uvjeriti kako izgleda provedba Dublinske uredbe. Ahmad je preko godinu dana u Sloveniji radio kao keramičar. Jedno jutro, dok se spremao za posao, po njega su došli pripadnici MUP-a.
“Molio sam ih da mi daju nekoliko dana, da mogu dati otkaz i primiti svoju plaću. Nisu me poslušali. Po povratku u Hrvatsku odmah su me počeli ponižavati. Prvo su me pitali imam li novac, pretražili su mi džepove i uzeli sitniš. Ostale stvari su bacili u kut. Zatim su me potpuno pretražili, morao sam se skinuti do gola. Zbog toga sam se osjećao jako poniženo, jer nisam kriminalac, ni dijete. Zatim su mi sleđa vezali ruke, odgurivali me, vikali na mene i rekli: ‘Jebi se!’” prisjeća se Ahmad.
Unatoč tome što su mu u Sloveniji, dodaje, rekli da će u Hrvatskoj biti uključen u postupak za stjecanje azila, na kraju nije bilo tako.
“Prime te natrag, registriraju te, a onda ti kažu da možeš kamo god hoćeš. Za međunarodnu zaštitu nisam ni podnio zahtjev – kome bih se uopće trebao obratiti? Hoće li me policajac razumjeti? Hoće li me uopće pustiti na granici? Vratili su mi osobne stvari. Par sati kasnije stajao sam pred prihvatnim centrom, nakon čega sam vlakom ponovno otišao u Sloveniju i vratio se na posao. Na temelju svega što sam doživio, zaključio sam da u Hrvatskoj nisam dobrodošao.”
Apsurd je, dodaju članovi i članice Ambasade Rog, što dublinski sustav u praksi zapravo uopće ne rezultira raspoređivanjem izbjeglica po različitim državama, a što je, makar formalno, trebao biti njegov temeljni cilj. Pravi učinak Dublina, ističu oni, sasvim je suprotan: hiljade i hiljade ljudi gurnute su u trajni ilegalni status, podvrgnute poniženjima i traumama, pod konstantnom prijetnjom deportacijama i pod strahom od policije. Zbog Dublina se svako jutro u Europi budi na hiljade ljudi a da ne znaju hoće li tog dana otići na posao ili biti utrpani u policijsku maricu.
– Dublinska uredba zapravo ne upravlja migracijama, već tržištem radne snage i cijenom rada. Kad osoba uđe u dublinski postupak, osuđena je na dugotrajnu nesigurnost, što utječe i na to kakve uvjete je spremna prihvatiti za rad i boravak. Ljudi zbog te uredbe najčešće završavaju u zemljama europskog juga, u kojima su plaće inače niže. Često se događa i da takve osobe rade za firme iz zapadne Europe. Ako netko radi za njemačku firmu u Njemačkoj, plaćen je potpuno drugačije nego ako radi za istu firmu u Italiji, Sloveniji ili Hrvatskoj. Zbog toga je toj firmi korisnije da osoba radi u tim zemljama, jer će i njen rad tada biti jeftiniji – objašnjava Zana Fabjan Blažič.
– A stvarnost je još gora – osoba u dublinskom postupku često se skriva od institucija kako bi izbjegla deportaciju. Živi i radi na crno, zbog čega je još izloženija iskorištavanju. Dublinski postupci onemogućuju ljudima da dostignu legalni status, zbog čega su gurnuti na crno tržište rada, koje je obilježeno nesigurnošću i izrabljivanjem – zaključuje ona.
Europski Guantanamo
Europska komisija trenutno je posvećena reviziji koncepta tzv. sigurne treće zemlje, što organizacije za zaštitu ljudskih prava tumače kao dodatni udar na postojeći sustav azila. Koncept “sigurne treće zemlje” inače omogućuje državama-članicama da zahtjeve za azilom proglase neprihvatljivim ako podnositelj može dobiti međunarodnu zaštitu u zemlji izvan EU-a koja se smatra sigurnom.
Prema postojećim pravilima, potrebno je dokazati da postoji veza između podnositelja zahtjeva i sigurne treće zemlje, npr. da ima rodbinu u toj zemlji ili da je radio ili studirao u njoj. Izvršno tijelo EU-a sada predlaže da utvrđivanje te veze ne bude obvezno, što bi ubrzalo vraćanje migranata. To znači da bi se tražitelje azila moglo deportirati i u države kroz koje su samo prošli – ili u one u kojima nikada nisu bili.
Komisija je nedavno odobrila nova pravila o vraćanju, uključujući pravne osnove za uspostavu tzv. centara za povratak izvan Unije, sve s ciljem ubrzanja deportacija odbijenih tražitelja azila. Estrella Galán, eurozastupnica Lijevog bloka, to je okarakterizirala kao “prvi korak prema institucionalizaciji europskih Guantanama i razdiranju međunarodnog prava”. Istodobno je vlada Ujedinjenog Kraljevstva predložila da se takvi centri otvore u BiH, Srbiji i Albaniji.
Onamo bi se slali tražitelji azila čiji su zahtjevi odbijeni, a u centrima bi boravili sve dok se ne realiziraju njihovi povratci u treće zemlje ili zemlje njihova porijekla. “Umjesto da tretiraju Balkan kao skladište za migrante, EU i UK bi trebali igrati važnu ulogu u podršci razvoju funkcionalnih sustava azila i boljim okvirima za zaštitu prava migranata”, poručio je Hugh Williamson iz Human Rights Watcha, uz konstataciju da se “BiH već koristi kao odlagalište za ljude koji su slučajno prošli kroz tu zemlju na putu prema EU-u”.