Foto: Portal Novosti
Ovogodišnji, 18. Subversive Film Festival donio je atraktivan program prepun naslova pristiglih s najprestižnijih festivala. “Sveta struja” gruzijskog redatelja Tatoa Kotetishvilija zasluženi je pobjednik u igranoj konkurenciji, u kojoj ne nedostaje zapaženih ostvarenja
Filmski dio Subversive Festivala u 18. izdanju bio je dostojan svoje “punoljetnosti”. Umjetnička direktorica Dina Pokrajac sastavila je atraktivan program prepun naslova pristiglih s najprestižnijih festivala – Cannesa, Venecije, Berlina, Locarna, San Sebastiana, Sundancea, Toronta, kao i dokumentarističkih meka Amsterdama, Kopenhagena i Nyona, gdje filmovi koje je izabrala nisu “samo” prikazani nego su najčešće i nagrađeni.
Nerijetko su to bili uratci kapitalnih autora poput Radua Judea, Mikea Leigha, Želimira Žilnika ili Joshue Oppenheimera, i žiri u sastavu Sanjin Pejković (filmolog iz Švedske), Patricia Pisters (filmologinja iz Nizozemske) i Iva Rosandić (filmska kritičarka iz Hrvatske) nije imao lak zadatak. Naposljetku su nagradu Wild Dreamer “Dragan Rubeša” u igranoj konkurenciji dodijelili gruzijsko-nizozemskom filmu “Sveta struja” režisera, koscenarista, koproducenta i snimatelja Tatoa Kotetishvilija, a u dokumentarnoj norveško-nizozemskom ostvarenju “Flophouse America” Monice Strømdahl.
“Sveta struja” doista je nesvakidašnji film. U Locarnu je dobio Zlatnog leoparda u sekciji Filmaši današnjice, a svojom intenzivnom posvećenošću društvenoj margini i nekonvencionalnom naracijom (dok ga stilski primarno odlikuju dugi statični kadrovi) može izazvati asocijacije na Žilnika, Karpa Godinu, Herzoga, ranog Korinea, pa i Chantal Akerman, nijednog trenutka ne gubeći autorsku individualnost svog tvorca Kotetishvilija.
Glavni likovi su tinejdžer Gonga (Nika Gongadze) i njegov stric Bart (Nikolo Ghviniashvili), za kojeg se nakon jedne četvrtine trajanja otkrije da je transrodna osoba (ne jedina u filmu), i taj se (simpatični) dvojac bavi skupljanjem i prodajom raznih predmeta s otpada u Tbilisiju.
Najbolje im ide prodaja starih željeznih križeva na koje su dodali neonsko svjetlo, odakle i naslov filma. Spoj svetog (križevi kao središnji simbol kršćanstva) i profanog (snižavanje sakralnog “američki” kičastim dodatkom i njegova prodaja što lakonskim utilitarizmom simbolizira suštinu kapitalizma) ambivalentnost je koja karakterizira film u cjelini.
Na razini radnje, protagonistički dvojac pri sredini narativa – koji je kombinacija slabo povezanih (ponekad dugih dijaloških) epizoda, posve nepovezanih vinjeta te žanrovskih natruha krimića (Bart je pod pritiskom opasnih ljudi kojima duguje novac) – razdvojit će se da bi svaki krenuo svojim ljubavnim putem nakon susreta s poticajnom djevojkom, odnosno ženom (Gongina nesuđena odabranica pritom je, kako će se naknadno saznati, Romkinja s ruba rubova, a Bartova neće lako primiti njegovo žensko biološko porijeklo), dok se na razini filmskih rodova igrano nadopunjuje dokumentarnim i obratno (pravo Bartovo ime je Nikolo, što je u Gruziji žensko ime, a to je istovremeno i ime glumca koji igra Barta i koji je naturščik, kao i svi ostali u filmu).
Također, naznačuje se i suživot tradicijskog i modernog, odnosno konzervativnog društvenog mainstreama s njegovim ritualima i undergrounda (od transrodnih osoba do muzičke supkulture) koji isto ima crtu ritualnosti.
“Sveta struja” doista je nesvakidašnji film. Svojom intenzivnom posvećenošću društvenoj margini i nekonvencionalnom naracijom može izazvati asocijacije na Žilnika, Godinu, Herzoga, ranog Korinea, pa i Akerman, nijednog trenutka ne gubeći autorsku individualnost svog tvorca
“Sveta struja” zasluženi je pobjednik 18. Subversivea, ali ne bi bilo pogrešno i da je to postao drugi gruzijski film u igranoj konkurenciji, “April”. Sofomorski je to dugometražni rad Dee Kulumbegashvili, čiji je kratki prvijenac bio nominiran za Zlatnu palmu, a cjelovečernji debi “Početak” odnio apsolutnu pobjedu u San Sebastianu te bio nominiran za Europsku filmsku nagradu za otkriće godine. O reputaciji autorice dovoljno svjedoči to da je idejni producent njezina dugog debija bio kultni Carlos Reygadas, dok joj je iza drugog dugog rada (ko)producentski stao Luca Guadagnino.
Središnji lik “Aprila” je otuđena i čini se (ne samo seksualno) submisivna ginekologinja Nina (odlična Ia Sukhitashvili), koja po selima u okolici provincijskog grada u kojem živi i radi izvodi ilegalne abortuse. Veći dio radnje zbiva se noću i tu noć autorica, ljubiteljica dugih statičnih kadrova, dojmljivo poetizira garnirajući je i (pro)oniričkim prizorima, dok s druge strane poseže za naturalizmom, pa tako u realnom vremenu i u srednjem planu (što se doista rijetko viđa) ultimativno eksplicitno snima porod, a u stvarnom trajanju, neeksplicitno ali vrlo sugestivno, prikazuje i čin pobačaja (protagonističino konektiranje rađanja i umiranja je naravno simbolički bremenito).
Naslov “April” povezuje proljeće kao buđenje novog života te okrutnost i jalovost tog života na tragu čuvenog Eliotova stiha kojim je otvorio svoju znamenitu modernističku poemu “Pusta zemlja”, a sama mogućnost da se film asocira s tim remek-djelom dovoljno govori o njegovoj vrijednosti.
Iz igrane konkurencije valja izdvojiti i novi film neumornog Radua Judea “Kontinental ’25”, svojevrsni neformalni nastavak prethodnog njegova rada “Ne očekuj previše od kraja svijeta”. Naime, u središtu opet imamo ženskog protagonista, (anti)junakinju zaduženu za prljave kapitalističke poslove koja se autom puno vozi gradskim ulicama (ovaj put ne Bukurešta nego Cluja) i prepušta se usputnom intenzivnom seksualnom druženju, s tim da je sada protagonistkinja eksplicitno i konstantno moralno zapitana.
Jude je, karakteristično za njega, ironičan i satiričan, ali i suosjećajan, pa je sudska izvršiteljica deložacija, etnička Mađarica Orsolya (izvrsna Eszter Tompa), možda i najtopliji lik koji je u svom bogatom dosadašnjem opusu kreirao.
Najnoviji pak film 83-godišnjeg Želimira Žilnika “Restitucija, ili, San i java stare garde” divan je u svojoj odluci da se bavi starim ljudima, i to ne onima koji su zadržali mladalački izgled i modni izričaj poput svog autora, nego onima “staromodnima”, ali i dalje vrlo vitalnima. Naturščik Milan Kovačević sjajan je u glavnoj ulozi muzičara koji je u poznoj dobi naslijedio veliko imanje koje mu neki pripadnici šire familije kane oteti, većina drugih naturščika u filmu manje sjajno ga slijedi, ali kod Žilnika, u njegovim izvedbama tzv. doku-drama, taj amaterizam uvijek nekako dobro zaživi i funkcionira, pa tako i ovaj put.
Izvan konkurencije najviše su pozornosti privukli filmovi klasika Mikea Leigha i dokumentarističkog genijalca Joshue Oppenheimera, tvorca jednog od najboljih (ne samo dokumentarnih) filmova svih vremena, nevjerojatnog “Čina smaknuća”. Leighove “Bolne istine” dojmljiva su humorno-tragična studija neopisivo čangrizave i bijesne, uz to i fobične protagonistkinje (višestruko nagrađivana uloga Marianne Jean-Baptiste), koja zapravo pati od depresije i uništava svoju traumatiziranu obitelj, pri čemu je i sama žrtva, a čisti su joj kontrast i jedina nada junakinjina vedra sestra i njezine razigrane kćeri.
Oppenheimerov igrani debi “Svršetak” postapokaliptično je ostvarenje koje propituje konstrukciju sjećanja, odnosno prošle stvarnosti, bavi se također grižom savjesti te suvereno barata (neočekivanim) elementima mjuzikla. Na trenutke možda preeksplicitno moralističan, film impresionira odličnim dizajnom, sigurnom režijom i vrsnom glumačkom ekipom predvođenom Tildom Swinton, Michaelom Shannonom, Georgeom MacKayom i Moses Ingram.