Foto: Borislav Brezo/Imperativ
S obzirom na to da ni danas ne postoji distribucija knjiga između većine država u regionu, književni festivali su postali mjesto koje okuplja i stavlja u dijalog pisce, izdavače i publiku. Naša misija se ogleda u stvaranju upravo takve platforme koja podiže svijest o knjigama i važnosti čitanja te prepoznaje i promoviše nove i vrijedne naslove, kaže direktorica banjalučkog književnog festivala Imperativ.
Već osam godina u Banjaluci se održava regionalni festival književnosti “Imperativ”, riječ je o književnoj manifestaciji koja istrajava na povezivanju postjugoslovenskih autorica i autora, sa ciljem da se publici ponudi jedinstven uvid u ono što stvaraju autori nama razumljivog, policentričnog jezika. Sa direktoricom “Imperativa” Sanelom Babić razgovarali smo o organizaciji ovog festivala, njegovoj misiji kao platformi koja podiže svijest o knjigama i važnosti čitanja, te o vraćanju digniteta autorima i pisanoj riječi.
Najprije, kako biste opisali misiju i razloge nastanka književnog festivala Imperativ, sa kakvim naumom ste prije osam godina ušli u njegovu organizaciju?
Svi znamo da su se raspadom Jugoslavije u novostvorenim državama formirale akademske nacionalne književne scene koje su decenijama bile zatvorene u okvirima svojih država. Istovremeno je stasala nova generacija pisaca u svakoj od tih država, kao svojevrsna kulturna alternativa nacionalnim kulturnim elitama. S obzirom na to da ni danas ne postoji distribucija knjiga između većine država u regionu, književni festivali su postali mjesto koje okuplja i stavlja u dijalog pisce, izdavače i publiku.
Naša misija se ogleda u stvaranju upravo takve platforme koja podiže svijest o knjigama i važnosti čitanja te prepoznaje i promoviše nove i vrijedne naslove. Kroz ovako zamišljen koncept, primjenu inovativnih pristupa i novih medija i tehnologija, Imperativ postaje mjesto neposrednog susreta čitalaca, autora, izdavača i distributera, upotpunjujući sve navedeno bogatim pratećim programskim sadržajima tokom pet dana trajanja festivala. Ili, kako je jednom rekao pisac Bekim Sejranović: “Knjiga koju niko ne čita je obična hrpa papira.”
Osmo izdanje Imperativa održava se od 30. maja do 3. juna. Šta ovogodišnji festival donosi publici, šta je u fokusu festivalskog programa i kako ste ga koncipirali?
Festival će se održati pod sloganom “Kuća za sve naše ljude”. Slogan je višeznačan. Imperativ je pokrenuo inicijativu za osnivanje rezidencijalnog programa za pisce i prevodioce u Banjaluci jer je Banjaluka jedini veliki centar u regionu koji nema rezidencijalni program za pisce i prevodioce.
Ove godine smo u prvu kuću za pisce u Banjaluci pozvali književnika Srđana Valjarevića, koji će u Banjaluci boraviti 15 dana, učestvovati u programima festivala, ali i imati vrijeme za pisanje. Kuća je i centralni motiv velikog broja knjiga koje ćemo predstaviti na festivalu (“Tihe kuće” Gorana Glamuzine, “Prazne kuće” Danke Ivanović, “Beskućnik” Namika Kabila, “Sve kućne žurke sa kojih je trebalo ranije da odem” Anđele Piljagić itd.) što će pokrenuti teme i pitanja o granicama identiteta, važnosti porodice i moći sjećanja. Pored toga, ovogodišnje izdanje festivala je posvećeno Bekimu Sejranoviću, piscu koji je bio umjetnički direktor “Imperativa”, a ove godine je pet godina od njegove prerane smrti. Bezdomost je dominantan motiv u Bekimovim romanima.
Ako niste u stanju obezbijediti putne troškove, hotelski smještaj i pristojan honorar, nema smisla zvati nekoga da vam “popunjava” program. Istina je da u BiH nije lako obezbijediti novac za organizaciju kulturnih događaja, ali to su problemi sa kojima se suočava organizator i ne trebaju se ticati učesnika festivala
Na ovogodišnjem Imperativu premijerno će biti predstavljen zadnji, nedovršeni njegov roman “Chinook”, koji je u maju objavila izdavačka kuća V.B.Z. Predstavićemo i “Bečki roman” Dragana Velikića, kroz koji nam priča priču o suočavanju sa sudskim procesom u drugoj zemlji. O temi izbjeglištva i napuštenim kućama govori i Ena Katarina Haler u romanu “Nevini”. Sonja Savić Milosavljević u romanu “Martin udio” suočava se sa istorijom naših odsutnih zavičaja. Kroz roman u stihu “Rihtanje rebra” Tatjana Bijelić nam donosi priču o odrastanju mlade djevojke u izbjeglištvu… Kuća/dom, prisilna i socijalna izbjeglištva, život u egzilu, seobe, napuštene, prazne i tihe kuće tema su ovogodišnjeg festivala. I u konačnici, slogan je izraz težnje festivalskog tima da Imperativ bude kuća, skrovište svim ljudima kojima je književnost važna.
Poticanje recepcije u inostranstvu
I ovogodišnji festival će biti podijeljen na nekoliko programa: “Razgovor sa piscem”, “Poeziju će svi čitati”, “Note i slova”, “Bajkovnica”, “Lektira u podne” i “Knjiga u tranzitu”, program koji ima za cilj promociju prevođenja naših književnih djela na strane jezike. Razgovori sa uglednim prevodiocima koji prevode regionalnu književnost donijeće direktan uvid u recepciju naših književnosti u inostranstvu, njihovu trenutnu poziciju na međunarodnom izdavačkom tržištu, kao i specifične probleme koje prevođenje i promocija književnosti sa tzv. malih jezika podrazumijeva.
Osim toga, prisustvo stranih prevodilaca na festivalu otvara mogućnosti za buduće saradnje – prevodioci se upoznaju sa djelima do kojih bi inače teže došli, a ostvaruju i direktan kontakt sa piscima i izdavačima. Urednice programa “Knjiga u tranzitu” su Marija Bradaš, prevodilac i docent za srpski i hrvatski jezik i književnost na Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji, i Anja Pravuljac, prevoditeljica i docentica za književno prevođenje za italijanski jezik na Univerzitetu u Banjaluci.
Imperativ se kroz ovih osam godina svog trajanja nametnuo kao jedan od najrespektabilnijih književnih festivala u regiji, iz iskustva razgovora sa autorima stiče se dojam da je među književnim svijetom izuzetno poželjno doći u Banjaluku i biti dio ovog festivala. Šta je tajna “Imperativa” i kako vidite svoju ulogu u regionalnim književnim okvirima?
Nema tu nikakve velike tajne. Poštovanje i domaćinski odnos prema gostima bi valjda trebali biti normalni. Živimo u vremenu “obrnute stvarnosti”, divimo se i prepričavamo kao veliki događaj kad nam npr. radnici u uslužnim djelatnostima kažu “dobar dan” i “hvala”. Bez književnika nema književnih festivala. Ako niste u stanju obezbijediti putne troškove, hotelski smještaj i pristojan honorar, nema smisla zvati nekoga da vam “popunjava” program. Istina je da u BiH nije lako obezbijediti novac za organizaciju kulturnih događaja, ali to su problemi sa kojima se suočava organizator i ne trebaju se ticati učesnika festivala. Imperativ je književni festival i mi ne želimo da se poigravamo aktuelnim temama i da koketiramo sa aktivizmom kako bismo obezbijedili novac.
Porazno je da samo nekoliko pisaca može živjeti od svog književnog rada. Nije samo novac problem. Pisci bi trebalo da budu intelektualna elita svakog društva, ali vrijeme u kojem živimo stvorilo je neke nove elite koje ne čitaju knjige
Mi ne dijelimo književnost na žensku i mušku, LGBT ili strejt, ne određujemo učesnike po polu, državama u kojima žive… jedini kriterijum je kvalitet književnog djela, a naravno da se tokom festivala razgovara i o aktuelnim temama. Vjerujem da je to ono što pisci prepoznaju i zbog čega se rado vraćaju na Imperativ i u Banjaluku. Ono što me kao Banjalučanku posebno raduje je da su mnogi naši gosti vidjeli i drugo lice Banjaluke pored onoga koje im se decenijama predstavlja u medijima.
Vraćanje digniteta književnicima
Dojma sam da vam je u organizacionom smislu izuzetno stalo do toga da u fokusu prije svega budu autori i knjige – istina, to zvuči malo paradoksalno, ali u vremenu kada je književni rad prilično podcijenjen i marginaliziran, vi se zalažete za vraćanje digniteta ljudima iz svijeta književnosti. Kako objašnjavate to i koliko je teško istrajati u takvoj organizaciji?
Logično je da u fokusu književnog festivala budu autori i knjige. Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti Imperativ aktivno radi već deset godina. Organizovali smo više od 300 promocija i razgovarali sa isto toliko pisaca. Porazno je da samo nekoliko pisaca može živjeti od svog književnog rada. Nije samo novac problem. Pisci bi trebalo da budu intelektualna elita svakog društva, ali vrijeme u kojem živimo stvorilo je neke nove elite koje ne čitaju knjige. Teško da Imperativ može vratiti dignitet ljudima iz svijeta književnosti, ali možemo neprestano ukazivati na problem i kroz male postupke pokazati da ima još ljudi kojima je stalo i koji se bore da se nešto promijeni.
Uspjeli ste već od prvog festivala učiniti svoje događaje privlačnim za publiku – drugim riječima, svaki festivalski program je izuzetno posjećen. Kako je do toga došlo?
Ponovo moram reći da je odgovor u poštovanju. Prije nego smo organizovali prvi festival prije osam godina, mjesecima sam razgovarala sa svim ljudima u Banjaluci koji se na bilo koji način bave književnošću. Uvažili smo njihove prijedloge i kreirali programe koji su zadovoljavali ukuse različitih ciljnih grupa. Djeca i mladi su ciljna grupa za koju sa posebnom pažnjom kreiramo programe. Aktivno se bavimo razvojem publike. Uključujemo publiku na različite načine u naše programe. Ove godine ćemo u okviru programa “Note i slova” pozvati publiku da izabere i čita odlomke iz romana Bekima Sejranovića i slušaćemo muziku koja se spominje u njegovim knjigama.
Imperativ se svojim djelovanjem proteže na cijelu godinu, odnosno festival ne završava i ne traje samo u onom svom datumskom okviru. Čini se da je ono šta radite umnogome uticalo i na sam književni život u Banjaluci, što posebno potvrđuje činjenica da je prošlogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade Stevo Grabovac od početka vezan uz ovaj festival?
Pored promocije književnih djela i autora iz regiona, cilj nam je promovisati domaće autore na regionalnoj, ali i evropskoj književnoj sceni. U Banjaluci živi i stvara veliki broj odličnih pisaca i posljednjih godina banjalučka književna scena zauzima značajno mjesto na regionalnoj sceni. Pored Steve Grabovca imamo sjajnu Tanju Stupar Trifunović, Berislava Blagojevića, Gorana Dakića, Slađanu Ninu Perković, Petra Pendu, Tatjanu Bijelić, Milanku Blagojević, Ninoslava Mitrovića i mnoge druge pisce čija djela su čitaoci odlično prihvatili.
Posebno treba istaknuti Mihaelu Šumić, koja je ove godine jedna od 13 nominovanih za Nagradu Evropske unije za književnost, Fedora Marjanovića i Hristinu Mrša, koja je još uvijek gimnazijalka sa jednom objavljenom zbirkom poezije, ali vjerujte mi da se njen raskošni talenat neće zaustaviti na toj zbirci. Početkom godine “Imperativ” je osnovao i Klub pisaca i prevodilaca čiji je osnovni cilj osnaživanje domaće književne scene kroz saradnju sa nadležnim institucijama. Već prvi sastanak sa predstavnicima Ministarstva prosvjete i kulture ukazuje na mogućnost da se u Republici Srpskoj prvi put oforme fondovi za stipendije piscima i za prevođenje književnih djela.