Foto: Vedran Bukarica
Dogodi se to, razvuku se linije fronta u meri da ih je teško pratiti, pa postane nejasno ko se povlači a ko ima inicijativu. To sve pod uslovom da stoji poređenje pobune u Srbiji sa ratom. Bilo bi dobro da ne stoji, rat je teška metafora. Ali, ako slušate šta stiže iz redova režima, ima razloga za strah da je poređenje prikladno. Pa dobro, ako je tako, kako izgleda ratište?
Bez namere da se dâ tačna slika, ne znam može li je uopšte u ovom trenutku iko precizno nacrtati, hajde samo da nabrojimo neke od tekućih sukoba. Teška borba vodi se za pobedu na izborima u Kosjeriću i Zaječaru. Tu zaista imamo goloruki narod spram teško naoružanog režima. Pod teškim naoružanjem računamo sve državne resurse koje režim nemilice troši na ove izbore.
David protiv Golijata, baš tako. I kad smo već povukli tu paralelu, hajde da kažemo i to da ovaj naš izborni David i dalje ima kakve-takve šanse. Jeste, ako se napravi dobar rezultat, a u dobre rezultate ne treba računati samo pobede udružene opozicije i studenata, već i njihov tesni poraz, pošto je ogromna nesrazmera u odnosima snaga jednih i drugih (drugi su kandidati režima, naravno) – biće to ravno čudu.
Univerzitet – hoće li preživeti ofanzivu režima? To je još jedan sukob, sklon sam da ga vidim kao epski. Sile svetla i sile mraka u čeonom sudaru. I kao svaka epska borba, i ova se vodi u više ravni i između više aktera. Univerziteti se raščlanjuju na fakultete, a fakulteti na grupe profesora s različitim idejama za izlazak iz krize. Kao odraz u ogledalu, slika studenata odgovara slici profesora, od fakulteta do fakulteta i oni se razlikuju, kao što se dele i na samim fakultetima.
S druge strane, režimski front spram univerziteta izgleda jedinstveno u tom udaru na univerzitete. Pa je utisak da i ovde imamo nešto slično kao u Kosjeriću i Zaječaru – Davida protiv Golijata. Ili, preciznije, mnogo Davida s jedne strane, i jednog ogromnog, velikog kao država, Golijata s druge. Možemo li se i tu nadati čudu, pitanje je za milion… čega god.
Jer, evo o čemu se radi – koliko god bili različiti i podeljeni (ne u negativnom smislu, razlike u mišljenjima su i prirodne i poželjne), profesori su s nekakvom inicijativom, kakvom-takvom, a moj je utisak da je ona dobra, ipak jedinstveno izašli. Studenti pak, ako je suditi prema vestima, zatežu koliko god mogu i odlažu svoju odluku, a po svemu sudeći naginju ka tome da je odbace. Ako se otvori taj ponor između studenata i profesora, to će biti najjači mogući udarac za pobunu u Srbiji. Trebalo bi to izbeći, ali nije jasno kako da se to uradi.
Nije na meni da predlažem rešenje, ali da sam na mestu studenata, a nisam, odavno, evo o čemu bih razmišljao. Barem dva puta do sada studenti su odbili da saslušaju predloge iz javnog prostora i o njima razmisle, da bi posle više nedelja ili čak meseci promenili svoje ponašanje i prigrlili upravo te predloge.
Prvi predlog, ako dobro pamtim, a to nije sigurno, pojavio se već u decembru 2024. Tada je jasno rečeno da zahtevi studenata, famozna četiri inicijalna zahteva dakle, neće biti ispunjeni dok god imamo tekući režim. I već tada se govorilo da studenti moraju ući u političko polje i formulisati politički zahtev, a ne zahtev institucijama (što je takođe politička priča, ali u širem smislu, da ne dužimo o tome, već smo više puta to objasnili).
Studenti su tada odmahnuli glavom, slegnuli ramenima i nastavili po svom, još narednih par meseci, da bi prošao i 15. mart 2025, da bi se već sledeće nedelje, odmah posle tog 15. marta, ugasile obustave nastave u školama širom Srbiji, a nastavnici se vratili na posao, što je otvorilo prostor da režim krene u brutalnu ofanzivu na univerzitete. Pa je i to potrajalo neko vreme, da bi se studenti dosetili da traže izbore, što im se predlagalo, da ponovimo, još u decembru 2024.
Drugi primer je još drastičniji. Dugo su studenti ignorisali zatvorene pobunjenike iz Novog Sada, među kojima je bilo i njihovih kolega. Pred samo njihovo hapšenje i pošto su uhapšeni, sve što su studenti imali da kažu, bilo je – mi se od njih ograđujemo. I ti pritvorenici provedoše dva meseca u tamnici.
Studenti su i ovu grešku ispravili sa zakašnjenjem, ali jednom kad su shvatili šta je zaista na stvari u tom hapšenju, uradili su sve što su mogli i pritisli koliko su mogli da bi – kako sami s pravom kažu – pobedili: utamničeni ljudi su konačno pušteni, istina u kućni pritvor, ali barem više nisu izloženi batinanju i zlostavljanju u zatvoru.
Ovde ćemo stati, jer zašto bismo sad objašnjavali kako su razgovori sa sindikatima bili gubljenje vremena i vukli paralele između sindikata i opozicionih političkih stranaka da bismo pokazali kako te stranke zaslužuju daleko više poverenja od tih sindikata. Umesto toga, recimo samo – logično je da mladi, kao uostalom i stariji, kao uostalom i ljudi uopšte, greše. Ono što je divno, studenti svoje greške ispravljaju, koliko god da im vremena treba za to. Samo što vremena izgleda, bar što se univerziteta tiče, nema više mnogo.
Ova digresija o greškama, ovde je samo da bih rekao kako ovaj put studenti možda neće imati ni mesece ni nedelje čak za dogovor sa profesorima, a ulog na stolu je ogroman. Barem dva puta su loše procenili situaciju i trebalo im je vremena da to isprave. Sada treba da budu pažljiviji jer vremena praktično nema. Prioritet je da se ne pravi razdor; ako se to izbegne, svako drugo rešenje koje je zajedničko, kako god se ono činilo bilo kome, biće zapravo dobro, naprosto zato što je zajedničko.
Ako su ovo ključne borbe u ovom trenutku, da li to znači da su izgledi režima da opstane bolji nego što su bili, jer je u ovim aktuelnim borbama daleko nadmoćniji, naravno samo zato što bezočno zloupotrebljava resurse države i krši zakone?
Ne izgleda tako. Jer, rekli smo, linije fronta su se rastegle i preplele, pa mimo ovih aktuelnih sukoba duž linije jednog dela fronta, imamo i nove najave za proteste širom Srbije. Ako je suditi po neuspesima režimskih skupova te i dalje upečatljivim protestima u režiji studenata i pobunjenih žitelja Srbije, studenti i pobunjenici pretežu nad teškom propagandnom artiljerijom režima. To je dobra vest, jer vraća ravnotežu u odnose snaga jednih i drugih.
Mimo toga, čitav je niz sporadičnih – nazovimo ih tako – uličnih borbi, gde žitelji Srbije, mimo studenata, odnose male pobede nad siledžijskim lokalnim kampanjama režima. To je beskrajno važno, jer u tim mesnim borbama pobunjeni žitelji Srbije svakom novom pobedom stiču svest o sopstvenoj moći i samostalnosti: naravno da ne moraju svuda da budu studenti da bi pobunjeničke akcije uspele, dovoljno je građansko samopouzdanje samih žitelja Srbije, i oni ga polako stiču. Biće to važno kada jednom dođu izbori.
To je slika, nepotpuna, s nešto belih i crnih površina, i sa mnogo sivih tonova. Šta bi se iz nje moglo zaključiti, iako je sasvim sigurno i nepotpuna i neprecizna? Svaki normalan režim, suočen sa ovakvom slikom, shvatio bi da se država i društvo u Srbiji raspadaju. Shvatio bi dalje da ustanove sad postoje još samo po inerciji. Shvatio bi i da, iako ima poluge moći i dalje u svojim rukama, više nema nikakvu kontrolu nad društvom.
Ilustrujmo i to jednim primerom: uredbom 35/5, kojom je ne samo ukinut naučni rad na univerzitetu, nego su ukinuti i sami univerziteti kao naučne ustanove, a to onda znači i ukinuti uopšte, Srbija je ostala bez visokog obrazovanja. Režim je zloupotrebio poluge moći i ugasio univerzitete. Moglo mu se. Samo, nije se desilo.
Bez obzira na tu uredbu, koja je u punoj snazi, barem kada treba isplatiti plate profesorima, univerziteti se i dalje ponašaju kao univerziteti. Čak se i sam režim prema njima ponaša kao prema univerzitetima, pa dodatnim odlukama, kao što je ona da nema upisa, pokušava da zakuca još poneki ekser u poklopac na akademskom kovčegu.
I pošto bi sve to shvatio, da se vratimo na temu, režim bi u najmanju ruku raspisao izbore, ako se baš ne bi i odmah povukao sa vlasti. Jer, nikakve više moći nema u tim polugama moći kojih se tako grčevito drži i mlati njima uokolo da sve uništi. Samo što nismo mi te sreće, a nismo je, ruku na srce, ni zaslužili. A opet, i to je poenta, stojimo mnogo bolje nego što smo zaslužili. Ne ponajmanje i zato što sad jasno vidimo kako treba da se spreči – za mene je to i dalje najvažnija od svih tema, pitanje nad pitanjima, rekao bih – kopanje litijuma.
U haosu u kome se trenutno nalazimo, možda se ova pozitivna crta ne vidi dovoljno jasno, i to ne samo zbog haosa, nego i zbog načina na koji smo naučili da gledamo. A još davno nam se govorilo i uporno ponavljalo da treba da gledamo širu sliku. Tim pre što smo mi ti koji treba da je nacrtaju.