Foto: Portal Novosti
Uspješno uklapanje utjecaja i ambicija klasičnog rocka u skromne, svakodnevne okvire nezavisne scene
Friendship: Caveman Wakes Up (Merge)
Peti album filadelfijske grupe Friendship primjer je proživljenog, izravnog country rocka kakav su posljednjih godina u modu vratili Wednesday i MJ Lenderman. Bend sačinjavaju dobro poznata imena lokalne DIY scene okupljene oko nezavisne etikete Dear Life, koju nekolicina članova benda i vodi. Frontmen Dan Wriggins umornim baritonom i sklonošću svakodnevnim detaljima podsjeća na kultne kantautore devedesetih i nultih poput Billa Callahana i Davida Brennana.
U glazbenom smislu bend suvereno barata obrascima “depresivnijeg” djela kanona klasičnog rocka sedamdesetih pa se melodični, no melankolični crnjaci poput “On the Beach” Neila Younga ili Springsteenov “Darkness on the Edge of Town” nameću kao očigledni uzori. Poput spomenutih kantautora, Wriggins melankolični ton uvijek presijeca dozom humora, pa tako jedan od vrhunaca albuma, pjesma “Resident Evil”, referencu na istoimenu videoigru pretvara u metaforu za izgubljenost na pragu sredovječnosti.
Sarkastičan, ali istovremeno iskren ton tihog, prešutnog poraza koji dominira većinom ovih pjesama na neki način čini ovaj album idealnim ljetnim slušanjem za one sklonijima umoru i rezignaciji negoli bjesomučnoj potrazi za “pjesmom ljeta”.
Florry: Sounds Like… (Dear Life)
Za etiketu Dear Life objavljuju i Florry, bend predvođen kantautoricom Francie Medosch. Zanimljivo nazvan “Sounds Like…”, njihov novi album nudi hipotetski odgovor na pitanje što bi bilo kad bi Stonesi s početka sedamdesetih pratili Dylana iz Rolling Thunder Revue faze. Zvuk je prigodno divlji, prljav, nagao i na prvu ne zvuči kao išta što bi pripadalo 21. stoljeću.
U intervjuima se Medosch otvoreno deklarira kao dilanofil, no album ni u jednom trenu ne zvuči kao kopiranje, već se radi o svjesnom pozivanju na određenu, vrlo specifičnu vrstu kantautorstva filtriranu kroz osobna iskustva i autorsku prizmu.
Prigodno je stoga da je glazbeno i tekstualno posrijedi kaotičan album prepun neurednih misli i istih takvih rifova. Album raskliman i opipljiv poput ovog daje lak odgovor na vječno i naporno pitanje o današnjem stanju rock’n’rolla i bendova. Živi su i zdravi, samo se nalaze na sigurnoj udaljenosti od velikih arena i televizijskih reklama.
Home Is Where: Hunting Season (Wax Bodega)
Floridski emo bend Home Is Where nedavno je pak objavio svoj treći studijski album “Hunting Season”. Album donosi još jedan bizaran i fascinantan konceptualni okvir. Prethodnik “The Whaler” koristio je ideju beskonačnog ponavljanja 11. rujna kako bi se obrušio na brojne neuroze suvremenog američkog društva. Ovaj put frontmenica Bea MacDonald grabi još dublje u američku mitologiju.
Trinaest pjesama ispričano je iz perspektive trinaest različitih imitatora koji umiru u prometnoj nesreći. Glazbeno gledano, Home Is Where ovdje nastavljaju dublje istraživati elemente countryja i americane. Pedal steel gitara prisutna je u nekoliko pjesama, a cijeli album prožet je glazbenim i tematskim motivima “južnjačkog” rocka.
Baš kao Medosch, i McDonald se ovdje razotkriva kao pažljiva proučavateljica Dylana. Pjesničke slike pune povijesne i religijske simbolike ispremiješane nadrealističkom igrom riječi bliže su “Blonde on Blonde” nego emo klasicima kao što su “Diary” Sunny Day Real Estatea ili “Clarity” benda Jimmy Eat World.