FOTO: Peščanik
Ako je čitalac pomislio da se u naslovu opraštamo od EU, prevario se. Da se to htelo, naslov bi glasio – Više nikad u EU. Ali, zastanimo začas i razmislimo – šta je bilo koga u EU briga da l’ mi hoćemo ili nećemo tamo. Napisati da mi tamo ne želimo, da nas više nije briga za EU – što bi sve moglo biti tačno – značilo bi da sebi, pa makar samo u svojim očima, pridajemo značaj daleko veći nego što ga realno imamo, a realno: nemamo ga uopšte.
Ne samo što smo nebitni za bilo koga u EU, mi ni sami sebe više ne doživljavamo kao dovoljno važne, barem važne za nas, mimo bilo koga drugog. Da je drugačije, ne bismo se sad već 13 godina koprcali pod kriminalnim režimom ove tobože naše, a zapravo samo njihove, režimske dakle, mafijaške države. Ovako, izgleda kao da verujemo da bolje ne zaslužujemo, to jest da smo bezvredni. Što će se možda promeniti posle izbora u Kosjeriću i Zaječaru – ti izbori daju razlog da sebe više poštujemo.
Naslov bi da ima neke druge konotacije. Jedna od njih je da je EU, kako god da se trudi da se predstavi, daleko od onoga što bi trebalo da bude i što se barem donedavno pravila da jeste. Poslednji prosjaj uzvišene ideje o EU bio je prihvat masovnog talasa imigranata od pre mnogo godina.
Preciznije, pre tačno 10 godina, ali to sad deluje kao davno prošlo vreme, kada su Evropljani izlazili na ulice svojih gradova, pogotovo u Nemačkoj, da raširenih ruku dočekaju nesrećnike s Bliskog istoka i iz Afrike. Policija u Berlinu vraćala je ljude sa železničke stanice. Previše ih je došlo da s poklonima dočekaju imigrante.
Uporedite sami, tu EU od pre 10 godina i ovo što imamo danas – jaku evropsku desnicu širom EU, koja jaše na mržnji prema imigrantima i strancima uopšte. Kako se to ljudi promene stubokom za samo 10 godina, veliko je pitanje. Samo što nas ovde ta promena zapravo ne zanima. Samo nabrajamo tačke u kojima se EU odvojila od svoje legitimacijske vizije i prepustila se, navodno, golom pragmatizmu.
Mislim, naravno, na ratove – u Ukrajini, u Palestini/Izraelu, i sada na rat između Izraela i Irana. Gde su, u vezi sa svakim ovim ratom ponaosob i svima njima zajedno, gestovi EU u skladu sa vrednostima na kojima ta politička zajednica kao stoji? Čini se da je, što se rata u Ukrajini tiče, makar na površini EU ličila na tu svoju bolju sliku o samoj sebi. I masovnim prihvatanjem izbeglica i vidljivom podrškom vlastima Ukrajine u odbrani od ruskog napada.
Ali, tri godine kasnije ta slika se raspukla da pokaže svoje naličje: ustezanje da se Ukrajini zaista pomogne na efikasan način i pokušaj da se uprkos sankcijama sačuva poslovanje s Rusijom, barem kada je reč o nafti i gasu. U najmanju ruku dvolična politika, ako ne i samo i isključivo licemerje. Povrh toga, pokazuje se i kako je dobar deo evropskog blagostanja, onog u Nemačkoj naročito, počivao na saradnji i kompromisima s ruskim režimom s Putinom na čelu.
Što se Palestine i Izraela i napada na Iran tiče – tu više nemamo ni pokušaj EU da bude ne ni dvolična, nego čak ni licemerna. Teško se EU obrukala i ogrešila o masovno stradale Palestince u Pojasu Gaze, a i na Zapadnoj obali, kad smo već kod toga.
Tvrđava demokratije i slobode, kako bi EU volela da se vidi – a zapravo samo (bela ili belaca, kako hoćete) tvrđava, ili kako su joj pevali ADF (ne, nije AfD, nego baš Asian Dub Foundation): tvrđava Evropa – pribegla je, od države do države, među svojim članicama, lakšim ili težim oblicima cenzure, pa čak i progona kritičara njenih politika prema Palestini ili zagovornika prava Palestinaca na dostojanstven život.
Kako prema Palestincima, tako sada i prema Irancima. Dva su objašnjenja za napad Izraela na Iran. Prvo bukvalno shvata i prihvata da je Izrael krenuo da uništi iranske kapacitete – ljudske i materijalne – za proizvodnju nuklearne bombe. To se predstavlja kao preventivni napad od egzistencijalne važnosti za opstanak Izraela. Drugo tumačenje kaže da je nuklearna pretnja samo (neuverljiv) izgovor, a da se zapravo hoće smena režima u Iranu.
I jedno i drugo, iz različitih razloga, naravno, neprihvatljivo je. Prvo, bombama iz daljine gotovo je nemoguće uništiti iranske – da to tako kažemo – nuklearne potencijale. Drugo, promena režima u Iranu stvar je ljudi u Iranu, i samo njihova stvar. Da su oni zatražili pomoć, o tome bi valjalo razmisliti, ali je gotovo sigurno da pomoć nikada ne bi zatražili od Izraela, tako da je Izrael poslednja država na svetu kojoj bi trebalo da padne na pamet da „oslobađa“ Irance.
Govoriti o pravu Izraela – kako se u trenu uobičajilo među evropskim vođama, kao da je ta šuplja fraza čekala spremna da izađe u javnost čim se za nju ukazala lažna potreba – da se brani krajnje je podmuklo, tim pre što se isto pravo, „da se brani“ dakle, uskratilo Putinovoj Rusiji i tako odmah raskrinkalo kao slab izgovor za očiglednu i brutalnu agresiju na Ukrajinu.
Ali, ono što Putinu ne prolazi, Natenjahu postiže kao od šale, barem u očima zvaničnika EU, zbog čega od njihove principijelnosti i privrženosti univerzalnim vrednostima ne ostaje ni kamen na kamenu.
EU, ona zajednica o kojoj se maštalo dok se pravilo ovo što sad imamo, mogla je biti neko spolja, na koga bi se možda oslonili Iranci. Ali, ni to više nije moguće. Ne samo zato što se EU kompromitovala u međuvremenu, pa čak i oni njeni najbolji i najstrasniji zagovornici poput Habermasa, koji je baš u svom stavu prema Putinu i Rusiji i ratu u Ukrajini potpuno odustao od svojih idealističkih normativnih politika i prešao na kukavički goli pragmatizam, nego zato što se ta EU bez oklevanja stavila na stranu Izraela.
A sve to uprkos iskustvu koje smo imali posle rata u Iraku, kada smo kao rezultat dobili nakaradnu, krvoločnu Islamsku državu, i posle pada režima u Libiji i nedavno u Siriji, kada smo umesto obnove zemlje dobili haos i sukobe, to jest stalnu pretnju od građanskog rata. Zašto iko veruje da bismo padom režima u Iranu dobili bilo šta drugačije od onoga što smo već nekoliko puta videli u tom delu sveta u poslednjih par decenija? A opet, uprkos svemu, EU staje na stranu Izraela, to jest rata.
Ima mnogo ironije u tome što je zajednica nastala u pokušaju da se izvuku i primene pouke iz poslednjeg (nadajmo se, poslednjeg, ali ta nada kopni iz sata u sat) velikog svetskog rata i stvore uslovi za trajni mir postala promoter rata i njegov voljni učesnik?
Neka u EU razmišljaju o tome. Ova gruba elaboracija odstupanja EU od vrednosti koje su same članice te zajednice izabrale i postavile kao osnov za svoj zajednički politički, ali i svakodnevni život, treba da posluži za nešto drugo – od njih ne možemo da očekujemo da se na smislen način uključe u rešavanje krize u Srbiji, to treba primiti k znanju i ponašati se u skladu sa tim. I ne samo to – od njih ne možemo da očekujemo da se ponašaju razumno i pošteno i u vezi sa kopanjem litijuma u Srbiji.
Hoću da kažem – nije nikakvo razočaranje to što je EU kopanje litijuma u Srbiji stavila na listu poslova s prioritetom, odnosno od strateškog značaja. Zar smo se nadali da će biti drugačije? Pobogu, pa uporedite to s ponašanjem EU prema Izraelu, to jest prema palestinskim žrtvama – tu se bez ikakvih ograda pokazuje potpuna nezainteresovanost za živote koji nisu od strateškog značaja. Kako prema njima, Palestincima, tako će EU da se ponaša i prema nama. Bez obzira, dakle.
Trčati u Brisel, voziti bicikl do Strazbura – sve su to bili promašaji i gubljenje vremena (koliko god dobronamerni i požrtvovani). Iz EU nam u dogledno vreme neće stići dobre vesti, ni za nas, a ni za ljude u mnogo gorem položaju od nas, koji stradaju delimično i zbog promašenih, neverodostojnih politika EU. Pri tom, kao da je – da se vratimo na početak – nekoga u EU uopšte briga šta mi mislimo o njihovim politikama. Jer, nije ih briga nimalo. A opet, treba im reći – nećete kopati.