Foto: Ivana Perić
U Saidi, jednom od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu, danas živi oko dvjesto tisuća ljudi, i još uvijek je važan ribolovni grad, a ovdje se nalazi i terminal pokojnog Transarapskog naftovoda. Šetnicu uz Mediteran obrubljuju palme, palme i još palmi. Nebom zuje izraelski dronovi, a more djeluje kao da su mu usta zašivena u srazu s tim hučanjem
Krećemo u zoru, da izbjegnemo prometne gužve, vrućinu i Izraelce. Prelazak udaljenosti od Bejruta do juga zemlje uobičajeno bi podrazumijevao sat do dva vožnje automobilom, ali malo što je ovdje uobičajeno, i malo što se smije podrazumijevati.
Kako znaš da se voziš od Bejruta prema jugu Libanona? Tako što se uz cestu redaju polja banana i Hezbolahovi plakati. Čega je više, nije lako procijeniti. Teška trka, ali možda ipak banana. Hezbolah je u zemlji vidno osujećen u posljednjih godinu i pol dana, a biznis s bananama ostao je stabilan.
Libanon banane izvozi najviše u Siriju, Tursku, Iran, Kuvajt i Ujedinjene Arapske Emirate. Uz banane, u poljima juga dominiraju citrusi, a još uvijek se uzgaja i duhan. Većina svježeg duhana se izvozi, naročito otkad je potražnja za duhanom u komšiluku rapidno porasla nakon 2011., zbog ratnog sloma sirijskih tvornica duhana.
Za jug zemlje veže se i važan štrajk duhanskih radnika i radnica u januaru 1973. godine. Tisuće malih poljoprivrednika, uzgajivača duhana, okupiralo je tada urede privatne kompanije Régie u Nabatiji. Régie je od 1935. imala isključivo pravo izvoza duhana proizvedenog u Libanonu, kao i proizvodnje lokalnih cigareta. Osnovni zahtjevi radnika za povećanje otkupne cijene njihovih proizvoda dočekani su pucnjavom libanonskih vojnika koji su branili privatnu kompaniju, i dva su radnika ubijena.
– Štrajkova je i od početka krize 2019. bilo dosta, ali malo što se uspjelo promijeniti. Koliko je loše u Bejrutu, toliko je lošije na jugu. I prije početka krize raspodjela bogatstva u zemlji kroz socijalno osiguranje bila je minimalna, a sad je nepostojeća – govori Mahdi, dok upravlja automobilom i preslušava nagomilane voice poruke na WhatsAppu.
Korijene vuče iz sela blizu južnog grada Tira, ali živi u Bejrutu već dvadesetak godina, preselio se zbog posla u ugostiteljstvu. I moj i njegov prozor širom su otvoreni, pa kroz auto juriša miris kave koja se kuha u malim kombijima koji stoje sa strane autoputa. Na radiju se čuje Akonov “Lonely”, a Mahdi se oduševljava.
– Kakva hitčina, nisam ovo čuo sto godina – komentira.
Prema libanonskom Zakonu o radu, minimalna radna dob je 14 godina za tzv. manje riskantne poslove, a 16 godina za poslove koji uključuju teške i opasne uvjete rada. U poljoprivredi ovdje masovno rade maloljetnici i maloljetnice, uglavnom iz Sirije
Sunce još nije počelo pržiti, a djeca su već na smjeni u poljima kukuruza uz rijeku blizu grada Saide. Prema libanonskom Zakonu o radu, minimalna radna dob je 14 godina za tzv. manje riskantne poslove, a 16 godina za poslove koji uključuju teške i opasne uvjete rada. U poljoprivredi ovdje masovno rade maloljetnici i maloljetnice, uglavnom iz Sirije. Općenito, većina djece koja rade puno radno vrijeme u Libanonu sirijske su nacionalnosti, a 75 posto ih radi u poljoprivredi.
– Tko će u polje nego Sirijac. Tako to Libanonci znaju komentirati – kaže Mahdi.
Prema velikom istraživanju iz 2019. godine, 30 posto ispitane djece koja su radila u poljoprivredi u Libanonu prijavilo je teške uvjete rada i ozljede na radu. Poljoprivredni sektor inače zapošljava oko dvjesto tisuća ljudi, od kojih je samo oko osam posto formalno zaposleno, a ostali rade neformalno i za iznimno male nadnice.
Bližimo se Saidi, ili Sidonu, jednom od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu. Libanon je svjetski rekorder po koncentraciji takvih gradova na malom području (Bejrut, Biblos, Saida, Tir, Tripoli). U Saidi danas živi oko dvjesto tisuća ljudi, i još uvijek je važan ribolovni grad, a ovdje se nalazi i terminal pokojnog Transarapskog naftovoda. Šetnicu uz Mediteran obrubljuju palme, palme i još palmi. Nebom zuje izraelski dronovi, a more djeluje kao da su mu usta zašivena u srazu s tim hučanjem.
Mahdi inzistira da prošećemo do ruševina dvorca koji su križari u 13. stoljeću izgradili kao utvrdu Svete zemlje. Svašta me u životu zanima, ali dvorci nikad nisu bili na tom popisu. Pristajem, da ispoštujem svog domaćina kojemu je važno da zemlji u kojoj živi pridoda malo stabilnosti s turističkih prospekata.
U dvorcu je svega par posjetitelja, arapskih turista. Stignem s najviše točke njegovih zidina pažljivo promotriti visoke stambene zgrade preko puta duge gradske šetnice, male kioske i šarene lampice i plastične stolice na šetnici. Jutro je, pa su šiše i igračke za djecu odložene uz kioske.
S druge strane dvorca leži drevna luka, i okretanjem oko sebe čini mi se kao da se vrijeme urušilo u mome oku. Uvijek smo u životu putnici kroz vrijeme, ali rijetko kad to krajolik tako eksplicitno potvrđuje. U luci su danas uglavnom male drvene brodice o kojima se brinu ribari, u posljednje vrijeme sve besposleniji zbog izraelskog nadzora i napada.
Većina stanovništva Saide bavi se ribolovom ili poljoprivredom, pa gubitak svake ribolovne prilike teško pada čitavoj zajednici. Iako je grad od morskih delicija, najpamtljiviji doručak u Saidi nije iz te gastro kategorije, nego dućan koji prodaje sendviče od kuhanih ovčjih mozgova u umaku od češnjaka, s rajčicama i kiselim krastavcima. Mahdi i ja odlučujemo da će zasad kava biti dovoljna.
Prolazimo dalje kraj saidskog izbjegličkog kampa Ein El Hilva, koji je danas potpuno srastao s gradom. Radi se o najvećom od dvanaest palestinskih izbjegličkih kampova u Libanonu, a nazivaju ga i glavnim gradom Palestinaca u Libanonu.
Ovdje danas živi oko sto tisuća ljudi, a prvi Palestinci došli su nakon Nakbe 1948. godine. Kasnije su pristigli i siromašni Libanonci raseljeni tijekom građanskog rata, a zatim i sirijske izbjeglice.
Nema više šatora, generacije izbjeglica sklepale su skromne kuće, ali na nekima umjesto zavjesa još uvijek vise plave cerade UN-a. Od skoro milijun raseljenih u Libanonu od početka izraelskih napada u oktobru 2023. većina je iz južnog Libanona, pa je i u recentno doba bilo premetaljki po izbjegličkim getima.
Nastavljamo vožnju prema Tiru, ili Suru, gradu koji je nekad bio jedna od najvećih feničanskih trgovačkih luka.
– Libanonci se vole hvaliti svojom feničanskom prošlošću. Mnoge je sram reći da su Arapi, pate od čudnog civilizacijskog kompleksa – priča Mahdi.
Početkom juna nestao je ribar Ali Fneič, nakon što je pecao uz obalu Ras Nakure ovdje u južnom Libanonu. Četiri izraelska vojna broda prešla su pomorsku granicu Libanona i otela ga. Pucali su na njega i još jednog ribara koji je uspio pobjeći. Ali se nikad nije vratio – govori Hasan
Tir je osnovan oko 2750. pr. Kr., tada na otoku, a danas na poluotoku. Najvažnija grana gospodarstva donedavno je bio turizam jer grad obiluje dobro očuvanim arheološkim lokalitetima, poput rimskog hipodroma, koji su upisani na UNESCO-ov popis svjetske baštine u Aziji i Oceaniji. Stari grad je imao dvije luke, zbog kojih je Tir postao baza za širenje Feničana po čitavom Mediteranu.
Na širem području grada danas živi oko sto tisuća ljudi, a u okolici se od 1948. nalaze tri palestinska izbjeglička kampa – Burž Šemali, Rašidija i El Bus. Tir je ozbiljno oštećen u izraelskim napadima tijekom libanonskoga građanskog rata, kao i u izraelskom bombardiranju 2006. godine. Bio je meta brojnih zračnih napada i lani, a Izraelci su pozive na evakuaciju izdavali i za najuži centar grada.
Osim ljudskih žrtava i raseljavanja, značajno je uništena gradska infrastruktura, uključujući i dijelove UNESCO-ove svjetske baštine. Tako to ide u mjestima koja nemaju pravo ni na sadašnjost, a kamoli na prošlost.
Tri ribara s kapetanskim kapama na glavama pecaju kraj još uvijek porušenih zgrada uz glavnu šetnicu uz Mediteran. Pred njima se prostire zapanjujuće tirkizno more, koje tek u daljini na horizontu postaje gusta tamno plava linija. Ovdje je libanonska obala najčišća, a prostrana pješčana plaža u Tiru još je uvijek, za divno čudo, javna.
– Ovdje dođem uloviti ribu za ručak. Prije sam stalno pecao s barkom, ali zbog Izraelaca se bojim izlaziti dalje na more. Većina ribara drži se obale – kaže mi Hasan, jedan od ribara koji pecaju na lungomaru.
Izraelci stalno patroliraju nebom, i nitko više ne zna koji sljedeći potez od njih očekivati. O pritiscima na ribare u libanonskim je medijima dosta govorio Sami Rozek, voditelj Ribarskog sindikata u Tiru. Ulov ribe od oktobra 2023. uvelike je opao, a ono malo ribe što se ulovi zbog krize i izostanka turista ribari su prisiljeni prodavati po sniženim cijenama.
– Početkom juna nestao je ribar Ali Fneič, nakon što je pecao uz obalu Ras Nakure ovdje u južnom Libanonu. Četiri izraelska vojna broda prešla su pomorsku granicu Libanona i otela ga. Pucali su na njega i još jednog ribara koji je uspio pobjeći. Ali se nikad nije vratio, a otac je petero djece – govori Hasan.
U februaru ove godine ribar Muhamed Džuheir nestao je pod sličnim okolnostima u moru u blizini Ras Nakure. Oko tih nestanaka ne pokreću se nikakve službene istrage, a Džuheiru se od februara izgubio svaki trag.
I prije ekonomske krize i najnovije epizode izraelskih napada ribari iz Tira pripadali su jednoj od najmarginaliziranijih socioekonomskih skupina u Libanonu. Iako se ribarstvom bave stalno i profesionalno, nemaju pristup programima zdravstvenog i socijalnog osiguranja, kao ni pravo na mirovinu. Zbog siromaštva i ograničenja za gradnju u centru grada, ribari i njihove obitelji nisu imali nikakve koristi ni od velebnog građevinskog procvata nakon građanskog rata. Bili su primorani nastaviti živjeti u trošnim i prenapučenim potleušicama u centru grada.
U centru još uvijek radi i mali souk, pijaca s kineskom robom i drangulijama, i svježim lokalnim voćem i povrćem. Na jedinom štandu s hranom koji je otvoren pohaju se zeleni pomidori, a za stolom pokraj štanda dva starija muškarca igraju tavlu. Popodne već ide prema večeri i raja se pomalo razišla kućama, pa souk djeluje kao napušteni filmski set.
U večernjoj šetnji gradom prolazim kraj rimskih ruševina i razrušene stambene zgrade novijeg datuma. Oleander cvate ljubičasto među ruševinama. Nešto koraka dalje, limuni se žute u velikom voćnjaku. Posve neočekivano, ovdje se ostvaruje moja davna želja. Na jednom od stabala vidim ne jednu, nego dvije palestinske sunčane ptice.
Puno sam godinama putovala po zemljama Bliskog istoka, ali palestinsku sunčanu pticu nikad nisam srela uživo. Malena je, na prvi pogled slična vrapcu, naročito ženke koje su sivo-smeđe boje. Mužjacima glava i vrat sjaje u tirkizu i kraljevskoj plavoj boji. U letu im tanka razgranata krila podsjećaju na šišmiše, i izgledaju apsolutno prekrasno.
Tir je važno gnjezdilište ptica selica, ali i ugroženih glavatih i golemih želvi. Kornjače redovito polažu jaja na plaži Mansuri u okolici grada, manje od 20 kilometara od granice s Izraelom. Sezona gniježđenja se nastavlja i pod bombama, a znanstvenici i volonteri u Rezervatu prirode obale Tira svih ovih godina brinu se o životinjama i osiguravaju put mladunaca od prvih gnijezda do širokih voda Mediterana.
Pritisak je na libanonsko more sve veći i zbog nalazišta plina koje leži blizu pomorske granice s Izraelom, slično kao i nalazišta plina blizu obale Gaze. Levantski bazen u istočnom Mediteranu u posljednja je dva desetljeća razotkriven kao jedno od područja najvećih novih svjetskih resursa prirodnog plina, ali libanonskoj vlasti Izrael opetovano ometa pokušaje korištenja tih resursa.
U međuvremenu rezerve iz Levantskog bazena Izrael izvlači obilato i zasad jedini na njima profitira, a potražnja je sve veća i taj bazen ima ključan strateški položaj u blizini Europske unije. U decembru 2023. ukupne izraelske rezerve prirodnog plina iznosile su 1.083 milijarde kubičnih metara, što je povećanje od 40 posto u usporedbi s decembrom 2012., unatoč kontinuiranoj eksploataciji plina od 2012. godine.
Ukratko – kome može biti, taj i hoće.
Noć pada na Tir i ulice su utihnule. Nebo je i dalje glasno, što je noću dodatno uznemirujuće. Buka je mračna, doslovno. Ljudi se spuštaju na plažu, i na njoj uglavnom šute i slušaju valove. Prisjećam se poezije Abasa Bajduna, pjesnika iz kruga tzv. Pjesnika juga, koji su objavljivali zbirke od početka 1970-ih, ali tek im je nakon izraelskih razaranja 1979. književni establišment u Libanonu podario malo pažnje. U poemi “Sur” (“Tir”) Bajdun piše: “Ti si Tir koji je ispao/ Iz džepa povijesti/ Kako ostaješ na pijesku?/ Poput izgubljene kutije, tko će te gurnuti natrag u more?/ Tko će nositi drvo na krovove tvojih ulica?”.