Foto: Prometej
Boldin je ostavio značajan umjetnički doprinos i snažan autorski trag u uspjesima Sarajevskog baleta. Tek bi zaslužena sveobuhvatna stručna studija o njegovu životu i radu dala potpuni uvid u stvaralačku energiju i umjetnički opus ovog iznimnog autora
Balet Narodnog pozorišta Sarajevo u godini 2025. slavi jubilarnih 75 godina.
Kao samostalan umjetnički ansambl Balet Narodnog pozorišta Sarajevo zvanično počinje djelovati 25. 5. 1950. U prve dvije decenije, sistemskim rješenjima uspostavljen je model rada, osposobljen je stručni kadar te je razvijen bogat repertoar predstava domaćih i stranih koreografa. Do rata u Bosni i Hercegovini 1992 – 1995, Sarajevski balet je ostvario mnoga zapažena i uspješna gostovanja a svojim umjetničkim dosezima stekao ugled u zemlji i svijetu.
Značajan umjetnički doprinos i snažan autorski trag u uspjesima Sarajevskog baleta ostavio je i baletni umjetnik i koreograf Dragutin Boldin.
Dragutin Boldin i ansambl Baleta NPS, Trorogi šešir 1970., koreografija Dragutin Boldin, privatni arhiv Butorac-Pešut.
Dragutin Boldin rođen je u Zagrebu 16. 10. 1930. godine, od majke Ane i oca Ljudevita Zvonimira. Uz roditelje, pozorišne radnike, odrastao je u začudnom svijetu pozorišta. Četrdesetih godina prošloga vijeka, u vrijeme Dragutinovog baletnog školovanja, majka je krojačica, a otac šef scenske službe u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Školuje se kod vrsnih znalaca i majstora baleta Olge Orlove, Jitke Ivelje i Franje Horvata, razvijajući se u prvoklasnog baletnog igrača.
Umjetničku karijeru započinje u Rijeci 1946., te je nastavlja kao solista Sarajevskog baleta (1952. – 1956.). U Narodnom pozorištu Sarajevo ostvario je zapažene uloge u baletima Franje Horvata: Momak (Licitarsko srce), Đavo (Đavo u selu), Vitez (Intermeco), Glavni janjičar (Ohridska legenda), Đančeto Malatesta (Frančeska de Rimini), Princ (Labudovo jezero), On (Bolero) i Plava ptica (Uspavana ljepotica), te uloge u baletima Jitke Ivelje: Kopelijus (Kopelija) i Girej (Bahčisarajska fontana).
Bio je solista u Baletu HNK Zagreb od 1956. do 1958. godine. Istih godina plesačke vještine usavršavao je s N. Nicolaevom-Legat u Londonu. Krajem šezdesetih godina odlazi u Njemačku gdje također ostvaruje uspješnu solističku karijeru u Nünbergu, Mannheimu i Essenu. Kao koreograf i balet-majstor radio je u Oldenburgu, Lübecku, Heidelbergu, Bonnu i Münsteru. U Lübecku, Heidelbergu i Oldenburgu bio je na poziciji direktora Baleta. Od 1985. do 1986. godine bio je direktor Baleta HNK Split. Postavljao je svoja djela u Ljubljani, Mariboru, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu, Skoplju i Stuttgartu. Od 1984. godine djelovao je kao slobodan umjetnik. Dragutin Boldin preminuo je 21. 12. 1994. godine u Stuttgartu.
U Narodnom pozorištu Sarajevo
Krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina pretežno je izvođen klasični baletni repertoar poznatih predstava te baleta za djecu: Krcko Oraščić, Crvenkapica, Petar Pan, Žizela, Šeherzada, Ohridska legenda, Dama sa kamelijama, Labudovo jezero itd. u koreografijama Franje Horvata, Ubavke Milanković Janjić, Normana Dixona, Vere Kostić, Dimitrija Parlića, Pitera Darela i drugih. Jedini je Slavko Pervan kroz svoje predstave razvijao suvremeni baletni izraz.
Katarina Kocka, Antun Marinić i Emina Kamberović, Ondina 1969., koreografija Dragutin Boldin, Arhiv NPS.
Prvi Boldinov sarajevski balet je Ondina na muziku Hansa Wernera Henzea 1969. godine. Libreto za balet je napisao sir Frederick Ashton prema noveli Fredericha de la Motte Fouquéa. Orkestrom je dirigovao maestro Teodor Romanić, scenografiju je uradio Veselin Badrov, a kostime Helena Uhlik-Horvat. Solističke uloge u baletu ostvarili su Katarina Kocka kao Ondine/Undine, Emina Kamberović kao Beatriče/Berta, Antun Marinić/Slavko Pervan kao Palemon i Muhamed Imanić kao Tirrenio.
Antun Marinić i Muhamed Imanić i ansambl Baleta NPS, Ondina 1969., koreografija Dragutin Boldin, Arhiv NPS.
Slijede premijere baleta Petruška Igora Stravinskog i Trorogi šešir Manuela de Falle; Balet u eksperimentu: Čekanje na muziku Dietera Kaufmanna, Ofelija Hansa Urliha Engelmana i Bolero Mauricea Ravela; Combattimento di Tancredi e Clorinda (Borba Tankreda i Klorinde) Claudia Monteverdija i Carmina Burana Carla Orffa; Pjesme mrtvoj djeci Gustava Mahlera i Posvećenje proljeća Igora Stravinskog; Kao slavuj sa zuboboljom Erika Satiea; Prizivanje Peruna Rade Nuić; Daphnis i Chloe Ravela.
Posljednji Boldinov sarajevski balet je praizvedba Derviš i smrt po romanu Meše Selimovića na muziku Vojina Komadine 1990. godine, povodom jubileja četredeset godina Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo 1950 – 1990. Libreto je napisao Danny Boldin, dramaturzi su bili dr. Dževad Karahasan i Darko Lukić a stručna konsultantica dr. Razija Lagumdžija. Scenografiju je uradio Vladimir Poznanović, a kostime Ruta Knežević. Naslovnu ulogu Ahmeda Nurudina je igrao Vladimir Grigorjev.
Vladimir Grigorjev i ansambl Baleta NPS, Derviš i smrt 1990., koreografija Dragutin Boldin, Arhiv NPS.
U Drami Narodnog pozorišta Sarajevo, Boldin je uradio režiju i scenski pokret predstave Marat/Sade, Petera Weissa. U gavnim ulogama bili su Goran Savić kao Jean-Paul Marat i Rejhan Demirdžić kao Marquis de Sade. Postavio je Euripidovu Medeju sa prvakinjom Drame Nadom Đurevskom u naslovnoj ulozi. U Operi Narodnog pozorišta Sarajevo režirao je Cavalleriu rusticanu Pietra Mascagnija. U naslovnoj ulozi Santuzze u dvije podjele nastupile su primadone Opere Radmila Todorovska i Margit Tomik.
Boldin u Njemačkoj i “naš” Boldin
U njemačkim teatrima Dragutin Boldin postavio je impozantan opus pozorišnih djela. Na muziku Debussyja, Stravinskog i Engelmanna uradio je Trois etudes für klavier, Trois nocturnes, Jeux, La boîte à joujoux, Le martyre de saint Sebastien; Jeu de Cartes, La chant du Rossignol, Capriccio für klavier und orchester, Apollon musagète, Sinfonie in drei Sätzen, Les Noces; Ophelia, Coincidentals, Nocturnos – La noche de luna…
“Zapažene su mu predstave Sedam smrtnih grijeha (B. Brech – C. Weill), Carmina Burana (C. Orff), Muke svetog Sebastijana (C. Debussy), U potrazi za Marcelom Proustom na glazbeni kolaž Proustovih najdražih djela; Abbandonate / Dom Bernarde Albe (M. Kelemen) izvedena je u Heidelbergu 1968. i poslije, u novoj inačici, u Telos Tanztheatru u Stuttgartu 1988.”
Sredinom osamdesetih godina dvadesetog vijeka Boldin je ostvaren koreograf, ugledan autor prepoznatljive leksike i radi u mnogim pozorištima bivše Jugoslavije.
U HNK Split postavlja balete Kutija igrački Debussyja, Daphnis i Chloe Ravela i Prsten Papandopula, te opere Onjegin Čajkovskog i Otello Verdija. U SNG Ljubljana uradio je Fausta Gounoda i Pjesme mrtvoj djeci Mahlera. U HNK Rijeka je postavio praizvedbe baleta Istarske freske Papandopula i San Gržinića, te operetu Lijepa Helena Offenbacha i Ples kadeta Straussa ml. U HNK Zagreb je uradio praizvedbu baleta Kraljevo Miroslava Krleže na muziku Papandopula, Carminu Buranu Orffa i Pinocchio Kovaryja. U SNG Maribor je postavio plesni komad Isidora na muziku odabranih autora. U NT Skoplje uradio je Combattimento Monteverdija i Pink Floyd, na odabranu muziku autora sa gramofonskih ploča, a za Ohridsko ljeto napravio je Carminu Buranu Orffa.
Boldinovi procesi stvaranja
Oni koji su ga poznavali kažu da je volio pisati i predavati se muzici u konstantnoj potrazi za inspiracijom. Vodio je dnevnike i intenzivno proživljavao umjetničke uspjehe i krize. Radio je pasionirano, s jakim stvaralačkim porivom i predanošću igračima, težeći otvorenosti totalnog teatra. Njegov opus dominantne autorske estetike pune damara, obilježen je širokim rasponom vječnih mitoloških, religijskih i književnih tema kao i izborom muzičkih autora i djela u kojima će razvijati autorsku autentičnost. Radio je balete, opere, operete, mjuzikle, dramske predstave, komade s pjevanjem, balete s vokalima, televizijske balete itd.
Miodrag Brezo i ansambl Baleta NPS, Kao slavuj sa zuboboljom 1988., koreografija Dragutin Boldin, Arhiv NPS.
“Režija je moja stara pasija, jer sam se zapravo prije bavio glumom nego baletom, a poslije kada sam u SR Njemačkoj prije 25 godina započinjao koreografiju, a naročito u posljednjem angažmanu u Bonnu, uvijek sam se zanimao za totalni teatar, odnosno za predstave i s glumcima i s plesačima. To su bile predstave u kojima se najmanje plesalo, no tu sam razvijao neke druge mogućnosti i za sebe i za druge ljude i radio meni najdraže predstave. Opernim režijama i režijama mjuzikla bavio sam se i prije, jer smatram da se to sve nadopunjuje. Na klasične baletne predstave gledam kao na nešto jako sterilno. Ja sam se također bavio tim čistim baletima, ali to je i meni samom dosadno, jer ne tražim tehniku nego angažman ljudi u onome što rade, a ako tražim angažman, to znači da ti plesači moraju imati neki odnos, moraju znati što su i zašto ovo ili ono rade.
Veliki sam pobornik Pine Bausch, upravo zbog njezina čudesnog oživljavanja ljudskih odnosa na sceni, najnormalnijih ljudskih pokreta nadahnutih osjećajima. Već i samo držanje tijela nameće vam neku tjelesnu tehniku, a i sam pokušavam stvoriti kod ljudi osjećaj da se ne tuku s likovima, da ne pokušavaju nešto igrati, nego da jesu to što igraju. Ples je za mene najizvornija vrsta ljudskog izražavanja kojom su ljudi iskazivali i ljubav, i bijes, i rat, i strah, i žal za kišom… a sve je počinjalo udaranjem nogu o zemlju i to je bit plesa. Klasični balet opet pripada jednom drugom vremenu, a moderan balet tipičan je za današnje vrijeme. Mislim da sve skupa danas teži briljantnoj tehnici i da ona postaje važnija od sadržaja. Kod mene je obratno.”(Dragutin Boldin)
Nermina Damian, Muhamed Imanić i Mensud Vatić, Kao slavuj sa zuboboljom 1988., koreografija Dragutin Boldin, Arhiv NPS.
Davorka Kulenović, nekadašnja solistica Sarajevskog baleta prisjeća se:
“Drago je birao svoje teme kao fantazije. Bio je autor koji je morao obraditi određene teme, uraditi svoje predstave, jednostavno ih izbaciti iz sebe. Jedna od tih miljenica je Kao slavuj sa zuboboljom, na muziku Satija. Ta predstava je bila apoteza kritici i kritičarima a Drago je izgarao da je uradi. Predstava je bila puna teksta i uopće nije preživjela dugo na repertoaru jer nije bila prijemčiva široj publici. Drago je bio svjestan da to nije najsretnije odabrana tema za publiku, no morao ju je uraditi bez obzira na sve. Sjećam se koliko je uživao u tim tekstovima adresiranim na račun kritičara, koje je govorio glumac Miodrag Brezo. Još jedna Dragina predstava miljenica je bila Pjesme mrtvoj djeci, kamerni baletni komad, specifičan, intiman, potresan i rezerviran za sladokusce, dok je recimo Carmina Burana bila spektakl za sve i svakoga. Vrlo svjesno i objektivno je Drago znao šta plijeni kod publike i šta može kombinirati sa čim. Uz jedan Ravelov Bolero može proturiti ono što njegova duša želi da uradi, recimo svoju Ofeliju ili Čekanje na muziku. Tako je isto bilo i sa Combattimentom, borbom Tankreda i Klorinde koji skidaju svoje maske i prikazuju se u čistoj ogoljenosti. To je tragedija par excellence, u kojoj je doživjeti izraze lica i podrhtavanje tijela plesača uvijek efektnije na kamernoj sceni. Drago je taj komad postavio na veliku scenu Narodnog pozorišta uz Carminu Buranu, jer je to jako želio i trebao. Combattimento je u Stuttgartu recimo postigao izniman uspijeh. Kritike predstave su bile izuzetne i govorile su da je to vrhunska predstava, jedna od najboljih koju je trupa ikada izvodila. Imao je Drago svoje predstave za kojima je izgarao i onda bi nalazio načine da ih uradi i da im udahne život na sceni. Tako je ostvario svoje ljubavne balete, odnosno balete koje je najviše volio.
Davorka Kulenović i Dragutin Boldin, privatni arhiv Davorke Kulenović.
Uvijek je znao šta želi napraviti. Nije bio vrsta koreografa kao npr. gospodin Šparemblek koji je točno, do savršenstva precizno znao svaki korak i način na koji želi da plesači izvedu ono što je osmislio. Kad Drago okupi igrače u baletnoj dvorani i pusti muziku, za njega tek tada sve stvarno počinje i nastaje. Uvijek je znao kako će riješiti neku scenu ali koreografski je skoro uvijek radio svojim tijelom na licu mjesta, ispitujući vlastite zadatosti i načine pokreta. Njegov način rada bio je zanimljiv a ja sam voljela takav pristup. Puštao je plesačima da idu za svojim osjećajem i ostvare ličnu kreaciju. Čini mi se da je to odgovaralo ljudima u Sarajevskom baletu i da je takav pristup doveo do posebne vrsta razumjevanja i komunikacije koja je ojačala intuitivan odnos koreografa i plesača te učinila da Drago još intenzivnije stvara kada radi u Sarajevu.”
I Drago bi se uvijek vraćao.
Sarajevska Carmina Burana
Muzičko-scenska kantata Carla Orffa, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo premijerno je izvedena 12. 5. 1984. godine pod dirigentskom palicom maestra Miroslava Homena, u scenografskoj i kostimografskoj kreaciji Miroslava Tabačkog i Vanje Popović. Solističke uloge baleta premijerno su ostvarili Stela Korljan, Kazuko Tsuzurahara i Emilian Damian. U ovom, vrlo zahtjevnom produkcijskom poduhvatu, učestvuje veliki broj teničko-scenskih radnika i više od dvjesto izvođača. Prethodio joj je kamerni komad Combattimento di Tancredi e Clorinda, Monteverdija koji su premijerno igrali Kazuko Tsuzurahara i Ioan Magdin.
Ovaj zajednički podvig Dragutina Boldina, Opere, Baleta i Orkestra donio je Narodnom pozorištu Sarajevo značajna međunarodna priznanja i umjetničke uspijehe.
“Bujno pozorište pružio je Dragutin Boldin u sarajevskom Orffu, Carmini Burani, gdje je stvorena autentična spektakularna scenska sinteza pjesme, svirke i plesa uokvirena scenografskom igrom maštovite i u isto vrijeme upečatljivo elegantne scenografije Miodraga Tabačkog. Istina je da je i sam karakter Carmine Burane, ispunjen euforijom srednjovjekovnh, nimalo čednih raspoloženja one lutalačke mase koju je nastanjivao mladi intelektualni dio tadašnjeg društva – sveštenici i studenti, blizak pozorišnom doživljaju već i po svom naglašeno lascivnom stilu u ophođenju i burnim manifestacijama bahantskih raspoloženja u jedenju i pijančenju, u putenim igrama tjelesa i sveopštem kermesu masa. Zato i koreografski izraz zahtijeva i ostvaruje jedinstvenu ustalasanost glasova i pokreta ansambla do sada neviđenih razmjera na sarajevskoj i drugim našim baletskim scenama. A između stotine izvođača jedan posebno uočljiv solista: Stela Korljan u čistom stilu čitavog Boldinovog koncepta.”
Kantata Carmina Burana počinje i završava pjesmom O Fortuna uspostavljajući cikličnu formu kompozicije na ideji okretanja kola sreće. Kolo sreće se okreće, radost prelazi u gorčinu, nada u tugu. U frenetičnim aplauzima poziva na bis, ponovo bi se izvodila O Fortuna, otvarajući i zatvarajući krug predstave, baš na Orffov način.
Ansambl Baleta i Hor NPS, Carmina Burana 1984., koreografija Dragutin Boldin, Arhiv NPS.
Dragutin Boldin je u programskoj knjižici predstave napisao:
“Prva izvedba moje koreografije Monteverdi – Orff bila je 1973. u Heidelbergu. Na prvi pogled može se činiti da su to vrlo raznorodni komadi, barem kada je riječ o muzici. Međutim, koncepcijska srodnost, njihovo izvođenje iste večeri, proističe iz veza koje prirodno, vremenski i stilski, postoje između Carmine Burane i Combattimenta di Tancredi e Clorinda. Ono što su putujući studenti i mladi klerici pisali i mislili u Njemačkoj – mogli bismo slobodno reći u Evropi XIII stojeća, nije tako daleko od duha Tassovog Oslobođenog Jeruzalema, djela koje je postalo tekstualna podloga Monteverdijevoj muzici.
Ono što koreografski spaja ova dva baleta je činjenica da su oba bosonogi baleti, negacija špic patike kao vrhunca artificijelnosti. Upravo ta bosonogost dobrim djelom i uvjetuje stil igre: Carmina Burana je igra ansambla bez hijerarhije solista i hora, a za Combattimento bih gotovo mogao reći da je 20-minutni antibalet. Takav se balet, naravno, nimalo ne oslanja na klišee iz baletne dvorane: kako ja svoje koreografije ne pišem nego pamtim, za svaki mi je projekat neophodna direktna suradnja s plesačima. Mislim da komunikacija, razgovor koreografa i plesača jeste glavni uvjet za uspjeh svakog projekta. Ta činjenica dobija na važnosti ako znamo da Sarajevski balet inače ne njeguje ovakav stil igre. To našem radu nije pravilo nikakve smetnje. Ansambl je bio oslonjen na svoje vlastite snage, spreman na izazov i ja nisam nezadovoljan rezultatom. Bio bih sretan da to mišljenje sa mnom podijeli i sarajevska publika.”[5]
Dvije sezone nakon premijernog izvođenja, Carmina Burana je doživjela svoju pedesetu izvedbu i pedesete ovacije: “Ovu izuzetnu predstavu sarajevskog Narodnog pozorišta do sada je vidjelo oko 27.000 gledalaca, a kritičari su pred njenom snagom izgubili distanciranu hladnoću i posezali za svim superlativima koje su mogli pronaći. U svijetu vrlo ugledan koreograf Drago Boldin postavio je ovaj scenski spektakl smjelo i maštovito, veliki broj izvođača prihvatio je taj izazov oduševljeno i tako je nastala Carmina Burana, djelo koje je sarajevsku scenu proslavilo širom naše zemlje i izvan nje. Njegova pedeseta izvedba, pored svega navedenog, svjedoči i o izvanrednim naporima koje u nezavidnim uvjetima čine umjetnici Narodnog pozorišta da Carmina sa nesmanjenom snagom i ljepotom živi pred i dalje prepunjenim gledalištem.”
Carmina Burana je 8. 3. 1991. godine izvedena stoti put. Do tada, u jugoslovenskim baletima, stotinu izvođenja u premijernim koreografijama imale su samo zagrebački Đavo u selu i skopski Petar Pan.
“… hoću na sceni žive ljude a ne automate.”
Mensud Vatić, Dragan Tičić i Dragutin Boldin, na probi, arhiv NPS.
Dragutin Boldin je bio gostujući koreograf u Sarajevskom baletu više od dvadeset godina, od 1969. do 1990. Iz onoga što sam saznala u procesu pripreme za ovaj tekst, shvatam da su Boldin i Sarajevski balet bili u snažnoj sponi originalnog kreativnog promišljanja umjetničke slobode. Takvo istinsko promišljanje umjetničke slobode zadužilo je baletnu struku i ljude koji se njom bave. Rad Drage Boldina je dragocjen dio razvojnog puta jedinog profesionalnog baleta u Bosni i Hercegovini. U pravo vrijeme, s pravog mjesta i pravim putem usmjerio je Sarajevski balet ka modernom izrazu baletne umjetnosti. Stoga mi se činilo jedino ispravnim da ovaj tekst strukturiram upravo tragom takvog intenzivnog i dinamičnog odnosa sa Sarajevskim baletom.
Tek bi sveobuhvatna stručna studija o životu i radu Dragutina Boldina dala potpuni uvid u stvaralačku energiju i umjetnički opus ovog iznimnog autora. Ta studija bi pokazala u kojoj je mjeri zanemarena ukupna Boldinova ostavština koja svakako zaslužuje daleko više i od ovoga teksta.
Zahvaljujem se Marku Boldinu i Davorki Kulenović na pomoći i pristupu dokumentaciji porodičnog arhiva. Hvala i mojim kolegama Brižiti Karabašić, Tefedi Abazović i Adnanu Đindi što su sa mnom podijelili svoja sjećanja na Dragutina Boldina.
“Naravno… kada je sve već upola gotovo, počinje me mučiti sumnja – a što ako je sve krivo!? Nemilosrdno, povratka nema, a i mijenjati je teško. (…) A onda, kada to ne bi bilo tako, kako bi dosadna bila ta profesija.” (Drago Boldin)
Dok u beskonačnim kružnicama scenske igre Dragutin Boldin i dalje vrti Fortunino kolo sreće, Baletu Narodnog pozorišta Sarajevo želim sretan jubilej.