Foto: Portal Novosti
Sastavljena od snimki iz radijskih emisija Electro-Funk Premijera i Rap Attack, dokumentaristički vrijedna kompilacija “Zagreb Rap Demo (1985–1992)” u izboru Phat Phillieja baca svjetlo na pionirski period u razvoju domaćeg hip-hopa.
Prije dvije godine svijet je obilježavao 50 godina hip-hopa. Za “službeni” rođendan, iako ne bez kontroverzi, određen je 11. kolovoza 1973. godine, kad su u njujorškom Bronxu DJ Kool Herc i njegova sestra Cindy organizirali back-to-school jam. Kool Herc je, koristeći dva gramofona, ponavljao breakove, ritmične dijelove funk i soul ploča, omogućujući plesačima dodatnu slobodu izraza.
Ova inovacija bila je kamen temeljac razvoja DJ-anja, a ubrzo su se formirali i drugi ključni elementi hip-hop kulture: MC-janje (repanje), crtanje grafita i B-boying (breakdance). Priču zaključuje peti element – knowledge, odnosno cjelokupno znanje o kulturi. No unatoč tome što se hip-hop kultura polako formirala pa potom i proširila iz njujorških kvartova, na prvi pravi hip-hop hit trebalo je pričekati nekoliko godina. Tek je “Rapper’s Delight” grupe Sugarhill Gang iz 1979. pokazao komercijalni potencijal žanra.
Korijeni hip-hopa na prostorima bivše Jugoslavije sežu pak u rane osamdesete. Kao i u slučaju drugih žanrova, Jugoton je bio relativno agilan izdavač i redovno licencirao electro-funk i rana hip-hop ostvarenja.
Dodatni interes potaknuo je međunarodni uspjeh glazbene drame “Beat Street” iz 1984., koja je aspekte rađanja hip-hop kulture predstavila kroz fikcionalizirani narativ. Jugoton se iste godine i sam odlučio okušati u izdavanju sličnih glazbenih formi; electro-funk album “Dégout” beogradskog The Master Scratch Banda, na kojem su vjerno predstavljeni svi elementi breakdancea, danas uživa kultni status, no komercijalni neuspjeh projekta osudio je nadolazeću scenu na underground u sljedećih nekoliko godina.
Svjetlo na taj manje poznati period u razvoju domaćeg hip-hopa baca nedavno objavljena kompilacija “Zagreb Rap Demo (1985–1992)”. Na njoj su okupljeni nikad dosad diskografski objavljeni pionirski pokušaji zagrebačkog hip-hopa. Filip Ivelja, poznatiji kao Phat Phillie, jedan od najdugovječnijih promotora i kolekcionara domaće hip-hop scene, tijekom pandemije koronavirusa započeo je sustavno digitalizirati stare radijske snimke iz kultnih radijskih emisija Electro-Funk Premijera i Rap Attack, koje su u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih vodili Slavin Balen i DJ Frx na Radiju 101.
Osim pjesama, na kompilaciji se nalaze i originalne radijske najave, oživljavajući dojam radijske emisije. Među izvođačima su M.C. Be-Bop Dodo, The Silent Bomb, Master Keops (kasnije poznatiji kao Renman), DIFFO, W.F.P., Fresh Style i ET. Svaka zastupljena pjesma nosi sirovu energiju, zanos i amaterizam tipičan za glazbu nastalu u improviziranim studijima, distribuiranu na kazetama namijenjenima dijeljenju i eventualnom radijskom emitiranju. Njena prava vrijednost stoga se ponajviše krije u nerafiniranoj, dokumentarističkoj prirodi.
Slušajući ove snimke sasvim je jasno zašto je trebalo čekati sredinu devedesetih za širu popularnost domaćeg hip-hopa. Primjerice, samo je jedna zastupljena pjesma, “No. 1” Master Keopsa iz 1987., izvedena na hrvatskom jeziku. Bez obzira na nespretnost rima, upravo je zato u dokumentarističkom smislu vjerojatno i najvrednija, jer osim pripovjedačke mitologizacije nastajuće supkulture nudi i natruhe društvene kritike i kronike tadašnjeg noćnog života.
“Zagreb Rap Demo” svjedoči o činjenicama koje su očigledne svima koji su svjesni povijesti popularne glazbe na ovim prostorima. Prva od njih je da Jugoslavija nije bila kulturno izolirana zemlja, nego država koja je za standarde predinternetskog vremena nevjerojatno brzo usvajala zapadne trendove
Ostatak materijala otpada na dopadljivi, entuzijastični, vidljivo iskreni, ali nespretni broken English koji vidljivo odražava američke utjecaje, potvrđujući da se radilo o ljudima itekako uključenima u hip-hop kulturu. U glazbenom smislu stvari se kreću od robotskog electro-funka oslonjenog na vokodere i ritam mašine iz osamdesetih do gustih, sempladeličnih instrumentala koji bez problema evociraju zlatno doba hip-hopa s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Da nije bilo tog početnog entuzijazma i amaterizma, pri čemu ne treba zanemariti ni paralelni razvoj breakdancinga i grafiterstva, teško da bi se izrodio Blackout Rap Show (2003. – 2017.), radijska emisija iz koje je na koncu i izniknuo prvi pravi val hip-hopa na hrvatskom jeziku. Osim toga, neke stvari poput “Sick Motherfuckers” W.F.P-a iz današnje perspektive zvuče posebno zanimljivo: preko opuštenog boom bap instrumentala već se nižu rime o “pravom” hip-hopu, novcu i komercijalizaciji, što upućuje na to da je hip-hop medij koji je uspješno proširio svoju poruku čak i u krajevima koji ne mogu biti udaljeniji od njegovih geografskih početaka.
“Zagreb Rap Demo” svjedoči o činjenicama koje su posve očigledne svima koji su svjesni povijesti popularne glazbe na ovim prostorima. Prva od njih je da Jugoslavija (pa samim time i Hrvatska) nije bila kulturno izolirana zemlja s jednom vrstom jogurta, kako se to često voli tvrditi u raznim inačicama domoljubnih narativa, nego država koja je za standarde predinternetskog vremena nevjerojatno brzo usvajala zapadne trendove, radilo se o synth popu, discu, hip-hopu ili skateboardingu.
Na tu pojavu se može gledati iz raznih perspektiva, no ostaje neosporno da su zemlje bivše Jugoslavije u smislu držanja koraka s popkulturnim promjenama bile među najdinamičnijima u socijalističkom svijetu. Utjecaj i razvoj raznih urbanih supkultura na području istočne Europe nastavio bi se sa i bez sloma socijalizma, no prodor tržišnog gospodarstva, odnosno njegovih tranzicijskih inačica, zasigurno je doveo do daljnje proliferacije simbola zapadne “urbanosti” poput lanaca brze prehrane, veće dostupnosti inozemnih modnih marki i sličnih pokazatelja masovne globalne kulture.
Tu dolazimo do trajne kulturne važnosti hip-hopa i razloga njegove dominacije u potpuno različitim sredinama, radilo se o Gani, Puerto Ricu ili Hrvatskoj. Za razliku od drugih izrazito “urbanih” žanrova poput techna, disca ili housea, hip-hop je sposoban biti više stvari odjednom: eskapističan, aspirativan, reaktivan, referencijalan ili edukativan. Njegovo bogatstvo krije se u bezbrojnim sadržajnim i glazbenim kontradikcijama. U sadržajnom smislu, bio dobar ili loš, izveden amaterski ili na najvećoj tehničkoj razini, regresivan ili progresivan, uvijek precizno reflektira svoje trenutno okruženje.
U odnosu na praktički sve druge žanrove popularne glazbe zastupljene tijekom njegovog životnog vijeka, hip-hop se neprekidno mijenjao, upijao elemente drugih žanrova i kultura nudeći mladima relativno jednostavan ulaz u različite, ne samo glazbene svjetove koje nijedna druga vrsta glazbe – primjerice, ni njegov najbliži srodnik, tako često glorificirani punk – nije uspjela ponuditi.
Kompilacije poput ove dobrodošao su podsjetnik na to koliko su se stvari promijenile i istodobno u srži ostale iste. Tehnologija se promijenila, glazba se promijenila, no u svoj srži, od electro funka do trapa, u pitanju je forma koja prije svega odražava ambiciju i aspiraciju unutar, ali i izvan same glazbene vještine.
Pjesme su istovremeno sredstvo izražavanja, ali i sredstvo bijega, ogledalo mogućnosti. U određenom smislu je sva popularna glazba od pedesetih naovamo upravo to – sredstvo bijega adolescenata u druge i drugačije svjetove, no samo je hip-hop tu neutaživu težnju neprekidnom autoreferencijalnošću i mitologizacijom odlučio učiniti centralnom. Upravo zato će se hip-hop uvijek mijenjati, ali nikad neće umrijeti.