Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Kapitalistički realizam, najkraće rečeno, može se posmatrati kao uverenje i kao stav. To je uverenje da je kapitalizam jedini održivi politički/ekonomski sistem, što je jednostavna parafraza stare maksime Margaret Thatcher: „Nema alternative.“
Ljudi poput Paula Masona ponavljaju da su počevši od 2011. militantni stavovi globalno u ofanzivi (bilo je i više pobuna) i zaključuju da je to najava kraja kapitalističkog realizma. Ali izgleda da to nije slučaj. Istina je da je velika kriza kapitalizma 2008. proizvela situaciju u kojoj kapital, bar ideološki, nikada nije bio slabiji, koliko ja pamtim, i da je otuda proisteklo rašireno nezadovoljstvo. Pitanje je zašto uprkos tome kapitalistički realizam nastavlja da dominira.
Verujem da je razlog to što naš problem nije sama ideja da je kapitalizam kao takav posebno dobar: problem je u uspešnom uveravanju stanovništva da je to jedini održivi sistem i da izgradnja alternative nije moguća. To što je nezadovoljstvo sveprisutno nema uticaja na uverenje da funkcionalna alternativa kapitalizmu praktično ne postoji. Takođe ne menja predstavu o kapitalizmu koji i dalje drži sve karte u rukama, kao ni osećaj da mi tu ništa ne možemo učiniti. Kapitalizam se prikazuje kao viša sila prirode kojoj se niko ne može odupreti. Pošto se posle 2008. nije dogodilo ništa što bi takva uverenja dovelo u pitanje, kapitalistički realizam je opstao.
Dakle, kapitalistički realizam je uverenje, ali i stav povezan s takvim uverenjem – stav rezignacije, defetizma i depresije. I pored toga što ga nameće neoliberalna desnica, i to vrlo uspešno, kapitalistički realizam je pre svega bolest levice ili bar nekih elemenata takozvane levice. To je stav koji su promovisali novi laburisti. Šta je bio novi laburizam ako ne prihvatanje vrednosti kapitalističkog realizma? Drugim rečima, pomirili smo se s činjenicom da je kapital nezaobilazan: na kraju će upravljati svim stvarima, a najviše što možemo učiniti jeste da izdejstvujemo poneki gest dobre volje u duhu socijalne pravde. Ali, u suštini, s ideologijom je završeno, s politikom je završeno: živimo u eri takozvane postideologije, eri postpolitike, u doba velikog trijumfa kapitala. Takozvana „postpolitička“ inkarnacija novih laburista pokazuje kako je kapitalistički realizam nametnut u britanskom kontekstu.
Ipak, u posmatranju kapitalističkog realizma samo kao uverenja i kao stava postoji problem. I jedno i drugo je utemeljeno na individualnoj psihologiji. Potrebna nam je diskusija u kojoj ćemo ispitati odakle potiču takva uverenja i stavovi. Naša prava tema je raspad društva koji ih proizvodi. Potreban nam je narativ o gašenju solidarnosti i nestajanju sigurnosti – jer je neoliberalni projekat uspešno potkopao i jedno i drugo. Otuda je kapitalistički realizam odraz rekomponovanja odnosa različitih društvenih snaga. Ne radi se samo o tome da je ljudima nametnut određeni skup uverenja. Sama ta uverenja proizvod su osobenog odnosa društvenih snaga u savremenom kapitalizmu.
„Modernizacija“
Propadanje sindikata verovatno je najvažniji pojedinačni faktor koji je doprineo usponu i širenju kapitalističkog realizma u populaciji običnih ljudi. Živimo u vreme kada svi preziru bankare i finansijske kapitaliste i zgađeni su nivoom kontrole koju ti ljudi još imaju nad našim životima. Zgroženi smo pljačkom, izbegavanjem plaćanja poreza i tako dalje, ali opet svuda prevladava osećaj da se tim povodom ništa ne može učiniti. Zašto je taj osećaj bespomoćnosti toliko snažan? Razlog je to što ne postoji delatni akter koji bi posredovao između ljudi i organizovao ih. Kao rezultat imamo široko rasprostranjeno nezadovoljstvo, ali bez povezujućeg faktora to nezadovoljstvo ostaje naš lični problem.
To stanje lako prelazi u depresiju, što je jedna od priča koje sam pokušao da ispričam u knjizi Kapitalistički realizam.1 Pokušao sam da istražim veze između postpolitike, postideologije, uspona neoliberalizma i povezane epidemije depresije, posebno među mladima. To je proces koji sam nazvao „privatizacijom stresa“.
Ne pokušavam da sve objasnim nestajanjem sindikata – oni su samo ilustracija za mnoge stvari eliminisane iz psihičke i političke infrastrukture ljudskog života u proteklih 30 ili 40 godina. U prošlosti, ako bi se nadnica ili uslovi rada pogoršali, mogli ste se obratiti sindikatu i organizovati se. Danas, ako se nivo stresa na poslu uveća, upućeni ste da to tumačite kao lični problem, problem s kojim se svako mora nositi za sebe, kao pojedinac.
Možete pokušati da se sami lečite, zatražiti antidepresive koji se sve više prepisuju ili, ako imate sreće, dobiti termin kod terapeuta. Ali svi ti problemi – sada uokvireni kao elementi individualne psihopatologije – zapravo nemaju korene u neurofiziologiji: oni su proizvod šireg društvenog polja. A pošto više nema delatnog posrednika koji bi omogućio da klasa nastupi kao kolektiv, nema ni načina da na to šire društveno polje utičemo.
Kao alternativnu tačku pristupa istoj priči možemo upotrebiti istorijat restrukturisanja kapitala krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, kada je nastupila era postfordizma. To je vreme sve neizvesnijih uslova rada, proizvodnih procesa „tačno-na-vreme“, zastrašujuće reči „fleksibilnost“: prinuđeni smo da pristanemo na zahteve kapitala, šta god da zatraži od nas; očekuje se da mu se prilagođavamo i da to uvek činimo. S jedne strane je svakako štap, ali početkom 80-ih godina postojao je makar privid šargarepe: neoliberalizam nije samo udarao radnike štapom; takođe ih je podsticao da se više ne identifikuju kao radnici. Tajna je u tome što je uspeo da ih zavede da se odreknu takve identifikacije i sopstvene klasne svesti.
Genijalnost tačerizma najviše se očitovala u rasprodaji društvenih stanova. Uz direktan podsticaj za posedovanje sopstvenog doma serviran je i narativ o vremenu i istoriji, o ljudima poput Margaret Thatcher koji žele da nas oslobode. Usprotivili su se beskorisnim, u blatu zaglavljenim birokratima koji sve centralizaciju i žele da vam kontrolišu život. Za to su uspešno iskorišćene lične želje i ambicije koje su značajno narasle u periodu posle 60-ih.
Deo problema je izostajanje primerenog odgovora levice na situaciju koju je doneo postfordizam. Umesto odgovora, jednostavno su učvršćeni udobni stari antagonizmi. Internalizovali smo priču o snažnom radničkom pokretu koji zavisi od našeg jedinstva. Kakvi su bili uslovi za to? Pa, nekada smo imali fordistički rad, koncentraciju radnika u zatvorenim prostorima, dominaciju muških radnika u redovima industrijske radne snage i tako dalje. Slom takve konstelacije zapretio je slomom radničkog pokreta. U međuvremenu su otpočele i mnoge druge borbe, što je dovelo do potkopavanja zajedničkog cilja koji je radnički pokret nekada imao. Nostalgija za fordizmom bila je pogubna – neuspeh nije u tome što je fordizam nestao, već što nismo uspeli da razvijemo alternativnu viziju modernosti koja bi se nadmetala s onim što je ponudio neoliberalizam.
Neoliberalizam je danas praktično vlasnik reči „modernizacija“. Ako čujete da se pominje u vestima, najverovatnije se koristi kao sinonim za neoliberalizaciju. Kada dođe do spora – na primer u britanskoj pošti – uobičajene su fraze: „Pošta želi da se modernizuje, ali je radnici ometaju.“ Kada kažu „modernizuje“, zapravo misle „privatizuje“ i „neoliberalizuje“. To smo videli u Blairovo vreme: oni koji su zahtevali „modernizaciju“ zapravo su tražili neoliberalizaciju Laburističke stranke. A ako se izjasnite protiv modernizacije, to znači da ste izgubili kontakt sa stvarnošću i da vam je mesto na začelju kolone.
Činilo se da je i levica poverovala u to, da je jedini put „modernizacije“ pristajanje da se prilagodimo potrebama kapitala. Suprotna greška, vera da stvari mogu ostati onakve kakve su nekada bile, takođe je opasna. Izazov je bio u osmišljavanju levice za postfordističko doba. Taj projekat je započet 80-ih godina, ali je ubrzo zalutao, jer je svaki napor u tom smeru otpisivan kao priklanjanje blerizmu, iako to nije bio slučaj.
Obrazovanje
Više je sfera u kojima se kapitalistički realizam manifestuje, a većina anegdota i ključnih pojmova koji su ušli u knjigu proistekli su iz mog iskustva podučavanja učenika starosti od 16 do 19 godina. Zato ćemo se sada okrenuti ključnom pitanju o kapitalističkom realizmu u obrazovanju.
Jedno od njegovih glavnih obeležja u ovom kontekstu je „poslovna ontologija“, kako ja to nazivam, što je jednostavno ideja da sve zaista važne stvari i jedini bitni kriterijumi dolaze iz poslovnog sveta. Unutar obrazovanja mogli smo pratiti postepeno širenje praksi, jezika i retorike iz sveta biznisa. To se proširilo i na nastavu, kao i na procedure samokontrole i samonadzora koje su nastavnici morali da sprovode.
Jedna od stvari na koje pokušavam da ukažem u Kapitalističkom realizmu jeste ta neobična anomalija: neoliberalizam nas uverava da nas je oslobodio birokratije i da su samo staljinisti starog kova i najcrnji socijaldemokrati još opsednuti birokratijom. Oslobađanje od birokratije bilo je deo obećanja. Zašto se onda danas od nastavnika traži da obavljaju više birokratskih procedura nego u vreme vrhunca socijaldemokratije?
Jednostavno zato što glavni zadatak neoliberalizma, zapravo, nije da oslobađa tržišta, već da utvrdi klasnu moć. To se ogleda u uvođenju osobenih metoda i strategija u ocenjivanju nastavnika i škola koji se pravdaju navodnim uvećanjem efikasnosti. Svako ko je učestvovao u takvoj vrsti, da skujemo novi izraz, tržišnog staljinizma, odlično zna da je danas najvažnije ono što piše u formularima, odgovaralo to stvarnosti ili ne.
Novi laburisti su ubrzali taj proces u sferi obrazovanja uvođenjem kvota. Nije li zanimljivo to što su novi laburisti, koji su se predstavljali kao antiteza staljinizmu, na kraju praktično rekonstruisali sve najgore aspekte staljinizma (istina, nije ni bilo mnogo dobrih!). Jezik planiranja vratio se na velika vrata, kao povratak potisnutog.
Pošto taj mehanizam očigledno ne unapređuje efikasnost, moramo ga tumačiti kao mehanizam disciplinovanja, kao ideološki sistem ritualizacije. Ako je nastavnik proveo veče kod kuće popunjavajući mnoštvo formulara punih kvaziposlovnih fraza, to ne znači da će sledećeg dana održati bolji čas. Zapravo, da je samo gledao televiziju i relaksirao se, verovatno bi bio bolje pripremljen. Ali ljudi na vlasti nisu idioti: oni to vrlo dobro znaju; znaju da formulari ne poboljšavaju učinak.
Kakva je, onda, funkcija tih praksi? Pa, očigledno, disciplinovanje i kontrola: kontrola generisanjem anksioznosti, kontrola destabilizacijom profesionalnog samopouzdanja. To se danas opisuje kao „kontinuirani profesionalni razvoj“. Zvuči dobro? Uvek želite još da učite, zar ne? Sada vam je pristup učenju osiguran za ceo život. Što zapravo znači da nikada nećete dobiti potvrdu svog statusa – doživotno ćete polagati ispite. I to ispite bizarnog, kafkijanskog tipa, jer su svi kriterijumi ocenjivanja sračunato nejasno definisani. Možda će vam se učiniti da je moguće položiti ih, ali to se u stvarnosti može odgađati unedogled. Rezultat je to da nastavnici neprestano žive u stanju teskobe – što je iz perspektive onih koji žele da vas kontrolišu veoma korisno.
Na jednom drugom nivou to je samo ideološki ritual, od one vrste koju je opisao Althusser. Althusser kaže da dobar deo ideologije čine rituali: samo ponavljajte fraze i, kako kaže, prenoseći Pascala, „kleknite i verovaćete“. To je vrlo dvosmislen iskaz. Da li to znači „klekni sad i poverovaćeš kasnije“? Ili znači da klečanje jeste verovanje? Mislim da znači i jedno i drugo i da potvrđuje da vera jeste ključni element kapitalizma. Jedan od izvora te vere je kontaminacija javnog prostora i bivših javnih službi novom vrstom poslovnih mantri i bajalica. Nije mali broj ljudi koji misle da je ono što se od njih na poslu traži smešno i pitaju zašto to moraju da rade. Kada se suoče s kapitalističkim realizmom, odgovor koji im se vraća glasi: „Pa, sada je to jednostavno tako, znate. Naravno, ni mi u to ne verujemo, ali moramo da se prilagodimo.“
I to je sve što je ideologiji potrebno. Ne morate da verujete u dubini srca: samo treba da se ponašate kao da verujete. U obrazovanju je to bilo ključno kao element našeg pogleda na njegovu funkciju. Danas se obrazovanje prilagođava potrebama poslovnog sveta. Naravno, takva tendencija je oduvek bila tu, ali danas je gotovo niko više i ne primećuje.
Dug
Mnogo je različitih dimenzija kapitalističkog realizma koje utiču na obrazovanje, a drugi ključni faktor je, naravno, dug. Ono što je zanimljivo jeste da je posle lažnog smirivanja – možemo ga tako nazvati – posle 2008, u periodu kada se u javnom iskazivanju besa ništa značajno nije događalo, prva prava manifestacija nezadovoljstva bio studentski pokret 2010. godine.
Neposredno pre nego što je sve počelo, rekao sam jednom prijatelju da će bes povodom budžetskih rezova za visoko obrazovanje pronaći način da se iskaže. On je odgovorio da se to ne može dogoditi i da je to samo moja „revolucionarna nostalgija“. Ne govorim ovo da bih se pohvalio nekom proročanskom vizijom, već da bih ilustrovao činjenicu da se njegovo gledište u tom trenutku činilo krajnje realističnim – znakova da će izbiti takav bes zaista nije bilo.
Ali krajem 2010. došlo je do erupcije. Zašto? Oko čega se zapravo vodila rasprava o školarinama? Jasno je da je retorika o otplati duga bila smešna, bar u meri u kojoj se bilo šta može definitivno zaključiti u kontekstu nekromantične ekonomije kojom je pitanje školarina okruženo. Svakako se činilo da će državu više koštati uvođenje novog sistema i da će se deficit tako samo uvećati. Šta su zapravo želeli da postignu povećanjem školarina? Rekao bih da je to bio još jedan pokušaj da se proizvede određena vrsta anksioznosti – da se studentska populacija konstituiše kao populacija dužnika.
Mark Bolton je objavio odličan članak u časopisu New Left Project pod naslovom „Work isn’t working / Rad ne radi“ u kom tvrdi da je dug ključna društvena kategorija u savremenom kapitalizmu: kapital više ne mora da funkcioniše onako kako je nekada funkcionisao, ali za to mu je potrebno da budemo zaduženi – da dug bude glavno izvorište naše subjektivnosti. Šta je dug? To je, između ostalog, zarobljeno vreme, vreme naše budućnosti. Sukob sa studentima u Ujedinjenom Kraljevstvu bio je dramatičan primer onog istog preuređenja koje smo već videli – borba oko toga kako će se trošiti vreme.
Kako je studiranje izgledalo kada sam ja bio student? Prvo, nisam platio ni penija školarine, drugo, dobio sam stipendiju da se izdržavam dok studiram, stipendiju od koje se moglo živeti, ako je čovek štedljiv. Drugim rečima, postojalo je to plaćeno vreme izvan frenetične aktivnosti rada. Kažem to jer se rad danas sveo na instrument otplate duga.
Članak u New Left Projectu bio je odgovor na smešnu desničarsku torijevsku knjigu, Oslobođena Britanija (Britannia unchained), čiji su autori tvrdili da je Britanija bila okovana, a sada su ti lanci raskinuti.2 I kakvu slobodu smo dobili raskidanjem lanaca? Dobili smo slobodu da radimo još više i još duže – više čak i od Kineza, jer smo sada dužni da sebe još više eksploatišemo. A stvarnost rada je to da nije dovoljno plaćen i da smo zato zaduženi.
Država je pokušala da dug prikaže kao moralno pitanje. To je analogno besmislenoj tvrdnji, koja se stalno iznova ponavlja (kao da država zloupotrebljava neurolingvistiku, u veri da ako se nešto ponovi dovoljan broj puta to mora postati istina), da je kriza posledica prekomerne potrošnje novih laburista – kao kada običan građanin uđe u minus na svim kreditnim karticama. Naravno, to što su ljudi toliko koristili kreditne kartice nije stvar moralne manjkavosti: to je bilo neizbežno. Što je još važnije, zaduživanje je potrebno čitavoj ekonomiji – tako ispunjavamo dužnost prema kapitalu! Obaveze prema kapitalu iz prošlih vremena koriste kao izgovor za dalju eksploataciju stanovništva, za ukidanje javnih usluga i snižavanje životnog standarda. Bilo bi smešno da nije groteskno. Ali ta smešna personalizacija duga, kao da je u pitanju neka moralna mana, krv je i meso kapitalističkog realizma.
S tim je blisko povezano smanjivanje količine vremena koje bi se moglo uložiti u nešto drugo umesto u proizvodnju frenetične teskobe sveta rada. Pomenuta torijevska knjiga zapravo je bila deo šireg projekta nametanja takve teskobe – šta ako ipak ne radimo dovoljno? Koaliciona vlada je sistematično zatvarala prostore u kojima se vreme moglo koristiti na druge načine. To ima ogroman uticaj na kulturu, jer to su prostori u kojima se proizvodila alternativna kultura. Mnogi od ključnih događaja u popularnoj kulturi počevši od 60-ih godina omogućeni su postojanjem prostora koje je obezbedila socijalna država, socijalnim stanovima i tako dalje. To je bila osobena vrsta posrednog finansiranja kulturne proizvodnje. Posle zatvaranja tih prostora, kultura poznokapitalističke Britanije se velikim delom našla na izdisaju, osiromašena, repetitivna i jednoobrazna.
Još jedan od paradoksa kapitalističkog realizma bila je hiperregulacija rada u učionici, tako da je svaka mogućnost odstupanja od službenog programa praktično ukinuta. Ako izađete van uskih parametara kontrolnog zadatka, učenici će se pobuniti. Pitaće: „Hoće li ovo biti na ispitu?“ Superinstrumentalizacija je obrazovanju nametnula veoma usko omeđeno teleološko usmerenje.
Naravno, jedan od ciljeva koje viši menadžment želi da ostvari uvođenjem školarina jeste izazivanje raskola između studenata i predavača. Ako studenti moraju da plaćaju veće školarine, verovatno će više zahtevati od nastavnika. Menadžment cinično upućuje studente da se ponašaju kao „nezadovoljni potrošači“ koji za svoj novac traže više. Ali problem je što ništa od tog dodatnog novca ne ide predavačima. Video sam poruku menadžmenta jedne visokoškolske ustanove u kojoj se kaže da se posle povećanja školarina „moramo bolje pripremiti za studente koji traže više“. Što samo znači da će predavači raditi više za istu platu.
Zajednički problem?
Kako je bilo moguće nametnuti ljudima sve to? Pa, zahvaljujući opštoj ideološkoj atmosferi kapitalističkog realizma. Ne slažem se sasvim s Paulom Masonom, ali mislim da je kapitalistički realizam svakako promenio oblik u odnosu na period od pre 2008. Tada je imao optimističku notu koja je govorila: „Pridruži nam se ako nećeš da završiš kao tužni gubitnik i skončaš u nekom jarku od jeftinog alkohola – ako budeš imao sreće.“ Posle 2008, optimistička nota nestaje, kao što pokazuje navodno inkluzivna retorika: „Ovo je problem svih nas.“ Drugim rečima, ako se ne udružimo, svi ćemo propasti – što se značajno razlikuje od prethodne implikacije da će svako ko se ne pridruži ostati zgažen točkovima kapitala.
Dakle, ton kapitalističkog realizma se promenio, a usled nepostojanja bilo kakve alternative prihvaćene su stroge mere štednje. Da stvar bude gora, onaj prethodni oblik kapitalističkog sistema, onaj za koji su nam govorili da nema alternativu, sada nam je nedostižan. Nema povratka na konstelaciju kapitala iz perioda pre 2008. godine. I kapital nema nikakvu ideju kako da razreši krizu koju je donela 2008. Nema nikakvih garancija da će se tekuća kriza uopšte okončati, jer da bi održao visoku potrošnju uprkos niskim platama kapital je morao da se okrene zaduživanju. Ako se zaduživanje zaista smanji, odakle će se namiriti razlika potrebna za visoku potrošnju? Na to nemamo odgovor, a apologete kapitala na tu temu uglavnom lupetaju.
Jedini odgovor u ponudi je strategija štednje, što se velikim delom temelji na istorijskom zaboravu razloga koji su izvorno doveli do nastajanja socijalne države. Socijalna država nije stvorena zahvaljujući dobroti i velikodušnosti kapitalista, već kao svojevrsno „osiguranje od revolucije“, da se rašireno nezadovoljstvo ne pretvori u pobunu. Na to su sasvim zaboravili, a posledica je uverenje da mogu nastaviti da paraju mreže socijalne sigurnosti bez problema. Prošlogodišnji nemiri daju uvid u neke od mogućih rezultata.
Šta možemo da učinimo? Prvo, moramo poraziti anarhiste – šalim se, ali samo delimično. Važno je da se zapitamo zašto su neoanarhističke ideje danas toliko rasprostranjene među mladima, posebno studentima. Najdirektniji odgovor bio bi da se kapital – pošto su se anarhističke taktike pokazale kao najmanje efikasne – pobrinuo da eliminiše sve one taktike koje su bile efikasnije i ostavio ovaj krnjetak da se širi unutar pokreta. Uočljiva je neugodna sinergija između retorike „velikog društva“ i mnogih neoanarhističkih ideja i koncepata. Na primer, jedna od posebno pogubnih dominantnih ideja anarhizma jeste udaljavanje od glavnog toka.
U opticaju je, na primer, ideja da mainstream mediji inherentno predstavljaju korumpirani monolit. Poenta je u tome da oni jesu korumpirani, ali nisu monolit. To je teren koji trenutno efikasno kontrolišu neoliberali koji su borbu za mainstream medije shvatili vrlo ozbiljno i tako odneli pobedu.
Jedna od stvari za koje se zalažem jeste medijsko osvešćivanje mladih – na primer, Channel 4 je nekada imao jednosatne programe s debatama gostujućih filozofa. Sada njihovo mesto zauzima Veliki brat. U terminu koji je nekada bio rezervisan za evropski autorski film sada se emituje rijaliti o kupovini nekretnina, Lokacija, lokacija, lokacija. Ako želite da se obavestite o promenama u britanskom društvu u poslednjih 30 godina, političkim i kulturnim, Channel 4 je sasvim dovoljan.
Zašto? Zato što je Channel 4 izvorno bio rezultat mnogih borbi unutar medija za kontrolu nad stvarima kao što je film. Ljudi su to shvatali veoma ozbiljno. Naporedo s radničkim borbama 80-ih godina, vodile su se borbe na terenu kulture. Na oba fronta smo doživeli poraz, ali u ono vreme nije se činilo očiglednim da će tako biti. Ako imate dovoljno godina, verovatno pamtite ’80-e kao vreme moralne panike povodom „poludelih levičara“ u lokalnim organima uprave, a bilo je moralne panike i povodom programa na kanalu Channel 4 i politički korektnih levičara koji su navodno preoteli uređivanje.
To je deo onoga što imam na umu kada govorim o alternativnoj modernosti – o alternativi neoliberalnoj „modernosti“ koja je na više načina samo povratak u 19. vek. Ali ideja da je mainstream kultura već okupirana i da sve što možemo učiniti jeste da od nje odustanemo, suštinski je pogrešna.
Isto važi i za parlamentarnu politiku. Naravno, ne treba sve nade polagati u parlamentarne političare. To bi bilo tužno i smešno. Ali, u isto vreme moramo se zapitati, ako je sve to zaista besmisleno, zašto onda poslovna klasa troši toliko resursa da potčini parlament svojim interesima.
Takođe, neoanarhistička ideja da je s državom završeno, da u njoj ne treba ni učestvovati, duboko je pogubna. Ne mislim da parlamentarna politika može postići mnogo sama od sebe – ako u to verujete, najbolja lekcija je istorija novih laburista. Vlast bez hegemonije – to su praktično bili novi laburisti. A to nema svrhe. Ne možete se nadati da ćete bilo šta postići korišćenjem samo izborne mašinerije. Ali teško je videti kako borba može uspeti ako niste deo šire zajednice. Moramo povratiti ideju da je cilj pobeda u hegemonijskoj borbi na različitim društvenim frontovima u isto vreme.
Pošto antikapitalistički pokreti koji su se javljali od 90-ih godina do danas ništa nisu postigli, kapital se nije ni najmanje zabrinuo – lako ih je zaobišao. Razlog je delom i to što su se ti pokreti uglavnom odvijali na ulicama, zanemarujući politiku radnog mesta i svakodnevnog života. Što je običnim radnim ljudima izgledalo kao nešto udaljeno i apstraktno. Nekada su uz pomoć sindikata, i pored svih njihovih mana, makar jasno videli direktnu vezu između svakodnevnog života i politike. Ta veza sada izostaje, a antikapitalistički pokreti je nisu ponudili.
Koordinacija
Rekao bih da je sada ključno pitanje koordinacija i da mnoštvo rasprava o centralizaciji i decentralizaciji, o hijerarhijskoj i horizontalnoj organizaciji, samo zamagljuje ključno pitanje, pitanje o najefikasnijem načinu koordinacije u borbi protiv kapitala. Za koordinaciju nije potrebna centralizacija: da bismo služili zajedničkom cilju ne moramo biti centralizovani. Moramo se odupreti lažnim opozicijama koje proističu iz načina na koji su neoanarhističke ideje narativizovane.
Jasno je da su svi antikapitalistički pokreti – sve do pokreta Occupy – uspešno mobilisali nezadovoljstvo, ali nisu uspeli da izvrše koordinaciju na način koji bi kapitalu stvorio bilo kakve dugoročne probleme. Šta bi moglo koordinisati postojeće nezadovoljstvo? I šta bi to ambijentalno nezadovoljstvo moglo pretvoriti u održivi antagonizam? Nedovoljna održivost takvih antagonizama deo je problema. Drugi problem, na koji je ukazao moj drug Jeremy Gilbert, jeste nedostatak institucionalne memorije. Ako nemate nešto slično stranačkoj strukturi, onda nemate ni institucionalnu memoriju, pa ćete stalno iznova ponavljati iste greške.
Previše je bilo tolerancije za neuspehe naše strane. Ako još jednom čujem ono Becketovo „Try again, fail again, fail better / Probaj ponovo, padni opet, padni bolje“, poludeću. Zašto uopšte razmišljamo na taj način? U neuspehu nema časti, ali on nije sraman ako ste bar pokušali da uspete. Umesto ponavljanja tog glupog slogana, treba da izvučemo pouke iz učinjenih grešaka da bismo sledeći put uspeli. Možda su karte nameštene tako da uvek iznova gubimo, ali cilj treba da bude uvećanje naše kolektivne inteligencije. Za to nam možda ne treba stranačko ustrojstvo starog tipa, ali potreban nam je sistem koordinacije i sistem pamćenja. Kapital to već ima. Da bismo mogli da mu uzvratimo, isto to je potrebno i nama.
Preveo Đorđe Tomić