Foto: Polis.ba
Pisac, dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd, profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, borac protiv nacionalizma i ratova, Filip David, umro je 14. travnja 2025. u 85. godini.
U sjećanje na Davida, podsjećamo na neke stvari koje je napisao i rekao u svojoj (da li uzaludnoj – David bi zasigurno rekao ne, inzistirajući na tome da „opstajemo zahvaljujući pojedincima koji se ne predaju, koji ne prihvataju svet bez nade“) borbi za bolju zajednicu i za društvo viših kriterija.
Iz tekstova sabranih u knjizi Jesmo li čudovišta (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997):
„Jedan od osnovnih problema našega vremena u tome je što je bilo previše onih koji su „stajali i gledali“. Da li to znači da smo postali društvo čudovišta. Blizu je istine. U mračnim, izopačenim vremenima, izgubljenih kriterijuma ljudskosti, moralnog izobličenja, u vremenima destrukcije, haosa i vladavine loših momaka, preobražavanje uvaženog građanina, dobrog oca porodice i uglednog čoveka od karijere u čudovište odvija se brzo, lako i jednostavno: dovoljno je samo stajati, gledati i ništa ne činiti.
U početku dovoljno je stajati i gledati kako se nekome drugome čini neka sasvim mala nepravda: kako neko iza ugla, u našoj blizini kinji slabijeg od sebe. Kako neko, u našoj blizini i u našem prisustvu koristi fizičku nadmoć, ili moć poslodavca, moć vlasnika da bi naneo nepravdu. Ili posmatramo nazainteresovano i ravnodušno zloupotrebu političke moći, partijske pripadnosti, da se naš prijatelj, poznanik, sused, ili neko koga možda i ne poznajemo ponižava, proganja zato što se razlikuje od nas po uverenju ili rođenju.
Uskoro nasilje postaje svakodnevna stvar. Nasilje i nepravda idu ruku pod ruku. Ne suprotstavljajući se nasilju, ne dižući glas protiv nepravde prihvatamo da živimo uz njih i s njima. Nasilja se uvećavaju, nepravde postaju sve očiglednije, dobijaju zastrašujuće razmere, a mi stojimo i gledamo. Lagano, ali neumitno preobražavamo se u čudovišta. Jer, prisetimo se reči Primo Levija, „čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.
„U ovom našem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizlaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice. Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvorena u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja.“
„Između onoga i današnjeg vremena postoje mnoge razlike ali i neke sličnosti. Jedno se nije izmenilo: mase se ne osvajaju argumetima i činjenicama. Masama se vlada emocijama i demagogijom, a demagogija je ono što pisac „Majn Kampfa“ naziva „velikim konačnim ciljem“. Odsustvo argumentacije u populističkim pokretima posmatraču sa strane čini populistička društva iracionalnim i nerazumljivim; unutar tih društava to se izražava odsustvom delovanja ili naopakim delovanjem najvažnijih društvenih institucija. U društvu koje ne uvažava argumente pojedinac je bez ikakve moći; njegovo suprotstavljanje proglašava se intelektualnom paranojom; što u populističkom okruženju i jeste. On je izlovan kao što se izoluje opasan virus. (…)
Ravnodušnost pred stradanjima drugih, zaslepljenost perfidno izazvanim i strogo kontrolisanim emocijama, nesposobnost da se objektivno sagleda prava mera stvari i sopstveno mesto u svetu, da se uvaže i prihvate činjenice i argumetni – neki su od glavnih razloga što, posle teškog brodoloma, tako beznadežno plutamo u bespuću, daleko od obale spasa.“
„Živimo u sredini gde je veoma prisutan ovaj, nazovimo ga pigmejski kompleks obuzetosti opasnostima koje prete od spoljašnjeg sveta i nedostatkom koncentracije za unutrašnji život, što dovodi do zapostavljenja i gubljenja suštine: morala i duhovnosti, osećanja za etičko i estetičko, do ograničavanja sposobnosti mišljenja – tih temelja svake ozbiljne obrazovne i saznajne delatnosti. Posledica je nesposobnost da se različiti oblici društvene napetosti preobraze u pozitivnu i korisnu energiju. Takva situacija stvara tragični, samorazarajući civilizacijski kolaps, neku vrstu društvenog ludila koje melje poput nemilosrdnog žrvnja, prazneći unutrašnji život od svakog pravog sadržaja, uništavajući moć plodonosne koncentracije
Iz te praznine dolaze utvare i sablasti mitomanija. Tu ne niče ništa osim straha od drugih. U toj pustinji svesti ima uglavnom samo fatamorgana. Bez stvaralačkih ideja i plodonosnih misli. Nema prave svesti o vlastitoj situaciji. Umesto usredsređenosti na sebe postoji opsesija drugima. Umesto sposobnosti građenja, manija uništavanja.“
„Tamo gde glupost i ludost visoko u vis podižu svoje barjake regrutuju se ešaloni bede i ropske odanosti.Tamo se stupa u dugim kolonama bez povratka putem prema krvavim stratištima, uz bučne talambase koji najavljuju strašnu gozbu nezasitih lešinara. Ne postoji ništa tako opasno kao taj pobedonosni hod ljudske gluposti, taj razarajući sistem samodestrukcije. Ta crna jama sve proždire, u njoj sve nestaje, zauvek.“
„Pozivanje na vlast, na vođu, zaklanjanje iza ideologija, nacije i vere kao vrhovnih autoriteta upravo svedoči o sindromu moralne dezintegracije, etičkog rasula. Zagrljaj intelektualca s autoritetom zagrljaj je moralnog samoubice.“
U intervjuu za Ekspres, 2018.:
„Samo se za malobrojne može reći da su bili „savest nacije“. Iako po definiciji pravi intelektualac treba da bude kritičan prema svakoj vlasti, da ukazuje na njene mane. Takvi su, međutim, obično u svome vremenu proglašavani neprijateljima i izdajnicima. (…) Taj epitet „izdajnik“ postao je zapravo istrošen, prazan, njime se obeležavaju politički protivnici koje vlasti žele da kompromituju i eliminišu. U jednom tekstu objavljenom još davne 1993. napisao sam da pod okolnostima u kojima živimo, raširene korupcije, zloupotrebe vlasti, svaki pošten građanin mora postati protivnik takvog sistema, „izdajnik“ takvog načina vladavine, suprotstaviti se onima koji nas guraju u rat i zločine.“
U intervjuu za Polis.ba, 2023.:
„Uprkos svemu, uprkos tragičnim ratnim godinama ja sam vaspitan da ne podlegnem mržnji, da se ne ispunim revanšizmom, da ne tražim osvetu za svoje izgubljeno detinjstvo. Mržnja uništava čoveka. To uverenje je postalo i moj životni stav zbog kojeg sam imao dosta problema u vremenu kada su mržnja i netolerancija predstavljali i državnu politiku i uverenja manipulisane većine.“
U intervjuu za Lupiga.com, 2015.:
„Pošto sam i kao dete sa svojom porodicom bio svedok zločina u Drugom svetskom ratu, bežanja, skrivanja, promene identiteta da bi se sačuvao goli život, a bili smo “krivi” samo zbog toga što je jedna ideologija, nacistička ideologija, objavila kako nemamo prava na život, jer smo navodno drugačiji, u meni je tokom godina narastao taj moralni imperativ da se svaki častan čovek mora uvek i svuda suprotstaviti zlu, posebno onom koji se krije iza tobožnjeg patriotizma i nacionalizma, da je čudovišno samo stajati i gledati kada se tako nešto događa.“