FOTO: Naslovnice Hrvatskog tjednika (2019. i 2025.)
Nakon što je 21. travnja Vatikan objavio da je umro papa Franjo, oglasio se kardinal Vinko Puljić: „Ovaj papa sigurno će ostaviti brojne uspomene, ali i mnoga razočaranja jer ljudi su očekivali drugo.“ Kardinal Puljić nije kazao o kakvim je to „razočaranjima“ riječ i što je to „drugo“ što su ljudi očekivali, ali uzimajući u obzir njegovo biskupsko i kardinalsko djelovanje, jasno je da je kardinal Puljić razočaran time što je papa Franjo nastojao reformirati Crkvu u duhu Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) koji kardinal Puljić i mnogi drugi biskupi, svećenici i vjernici nisu nikad prihvatili.
Papa Ivan XXIII., dobri papa, kako su ga prozvali Talijani, na otvorenju Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. godine istaknuo je da Koncil ne namjerava samo ponavljati predani nauk Crkve: „Nauk je poznat i utvrđen. Crkva se oduprla zabludama svih vremena. Često ih je i osuđivala, ponekad i velikom strogoćom. No danas bi zaručnica Isusa Krista radije htjela primjenjivati spasonosno sredstvo milosrđa, negoli podizati oružje strogoće“ (navedeno prema knjizi njemačkog teologa Waltera Kaspera, Milosrđe. Temeljni pojam evanđelja – ključ kršćanskog života).
Paradoksalno je da kritičari pape Franje s crkvenih adresa najviše negoduju zbog njegova milosrdnog odnosa prema marginaliziranim i odbačenim ljudima u Crkvi i svijetu, iako je to posve u duhu Isusovog Evanđelja. Kad je papa Franjo na početku svog pontifikata zavapio da želi siromašnu Crkvu koja će se brinuti o siromasima, uznemirili su se mnogi kardinali, biskupi i svećenici jer oni Crkvu zamišljaju kao moćnu i bogatu instituciju koja čuva povlastice privilegiranih. Kad je papa Franjo zahtijevao da se grešnicima ne smiju zatvarati vrata Božjeg milosrđa, ponovno su se pobunili tobože pravovjerni a zapravo licemjerni biskupi, svećenici i vjernici. Kad je papa Franjo ukazivao na strahote koje prolaze migranti i apelirao na crkvene poglavare i političke lidere da ne odbacuju unesrećene ljude, mnogi su katolici bili protiv toga, plašeći se da će migranti ugroziti kršćanske korijene Europe. Kad je papa Franjo izjavio da se ne želi postavljati za suca osobama homoseksualne orijentacije jer su i oni Božja djeca, i tada su mnogi u Crkvi pobjesnjeli, ignorirajući činjenicu da i u Crkvi ima homoseksualaca od kojih neki obnašaju i najviše crkvene službe.
Duga je lista stavova pape Franje koji nisu naišli na odobravanje u Crkvi. To su ta „razočaranja“ o kojima govori kardinal Puljić i čije mišljenje preuzimaju i neki hrvatski katolici koji su se obradovali smrti pape Franje i kojeg su često nazivali pogrdnim imenima – komunjarom, antikristom, sotonom. Njihovi stavovi održavaju stvarno stanje duha u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH, nacionalističkog i retrogradnog katoličanstva koje ne prihvaća evangelizaciju i sekularizaciju.
Kritici pape Franje u duhu kardinala Puljića pridružio se i kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Šola. U tekstu koji obiluje difamacijama, Šola prigovara papi Franji zbog „trivijalizacije institucije papinstva i samosekularizacije Crkve“. Šola bi instituciju papinstva ponovno vratio na postavke prije Drugog vatikanskog koncila, učinio ju dalekom i vjernicima i svijetu. On papu zamišlja kao gospodara koji prebiva u nedostupnom svjetlu, koji prezentira moć crkvene institucije i koji zazire od svijeta u kojem živi. Zbog toga i ne može prihvatiti papu Franju koji je živio skromno, volio biti među ljudima i ponašao se autentično.
Kad se Šola protivi „samosekularizaciji Crkve“, što je već po sebi stupidna sintagma, on Crkvu zamišlja kao sektu koja je izvan svijeta. To je u suprotnosti i s praksom Isusa iz Nazareta koji je stalno bio u svijetu i koji je i svoje učenike slao u svijet. Samo tako je i moguće bilo da njegovo Evanđelje stigne do ljudi. To je dobro shvatio papa Franjo koji se nije plašio svijeta, nego je ulazio u svijet, stalno bio okružen ljudima, i onima koji ne pripadaju crkvenoj zajednici. Šola pripada onoj skupini katoličkih vjernika koji se s jedne strane protive vrednotama sekularnih društava, ponajprije ljudskim pravima i slobodama, a istodobno žele uživati u vlastitoj slobodi i vlastitim pravima. Ta duhovna šizofrenija snažno je obilježje suvremene Katoličke crkve: prava i slobode koje žele za sebe ne bi dopustili drugima.
Likujući nad smrću pape Franje najdalje je otišao opskurni ustaški list Hrvatski tjednik koji je na naslovnici fotografiju pape Franje popratio riječima: Zbogom papi. Nije vrijedan ni jedne hrvatske suze jer je više volio zločinačku Srpsku pravoslavnu Crkvu nego hrvatske katolike i Stepinca. Ovaj naslov ponajbolje oslikava nacionalističko ludilo hrvatskih katolika, koje nije nikakav incident, nego snažno obilježje nacionalne vjere. Takve stavove podržava i dio hrvatskih katolika, barem onoliko njih koliko ih je kupilo ulaznicu za Thompsonov koncert.
Nije uredništvo Hrvatskog tjednika zabrinuto za svetačku sudbinu Alojzija Stepinca, o kojem papa Franjo nije izrekao nijedne negativne riječi, nego mu Alojzije Stepinac, kao i mnogima u Crkvi, služi za raspirivanje mržnje prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu. Kad bi hrvatski katolici doista bili Stepinčeva crkva, kako se vole nazivati, onda bi bili lojalni papi, kao što je bio i Alojzije Stepinac kad nije prihvatio zahtjev ondašnjih vlasti da se distancira od Rima i da osniva nacionalnu Katoličku crkvu.
Papa Franjo nije bio savršen čovjek, i sam je priznavao svoje slabosti, ali je pokušavao evangelizirati Crkvu, približiti je Isusovom evanđelju, učiniti je humanijom i osjetljivijom za ljude i njihove nevolje. I nije to bilo nikakvo lažno predstavljanje, nisu to bile nikakve retoričke figure niti stilizacije da bi se zavaralo ljude, a da sve ostane kao što je bilo i prije, kako djelovanje pape Franje vidi dio hrvatske kritike s lijevog spektra. I njegove izjave i njegova konkretna životna praksa potvrđuju da je papa Franjo doista želio promjene i u Crkvi i u svijetu. On je udario temelje za samokritičko propitivanje i Crkve i svijeta. Uzmemo li u obzir okolnosti u kojima je živio, i crkvene i društvene, to ni u kom slučaju nije malo.
Odnos dijela hrvatskih katolika prema papi Franji pokazuje da su to dvije potpuno različite duhovnosti: na jednoj strani papa Franjo i Isusovo evanđelje, na drugoj militantni vjernici i nacionalna Crkva, na jednoj milosrđe i otvorenost, na drugoj ravnodušnost i mržnja prema drugima, na jednoj autentičan i empatičan čovjek, na drugoj licemjerni i uskogrudni ljudi.