Foto: Goran Kovačić
Neki su donatori odustali od nas jer smo stali iza autora koji su podržavali goloruke Palestince i unesrećeni narod Gaze, također i jer smo objavljivali važne palestinske pjesnike i pisce, pa u tom svjetskom licemjerstvu moguće su i dalje dramatične promjene kada su u pitanju donacije i grantovi bez kojih ovakav tip književnih festivala teško može da preživi, kaže suosnivač izdavačke kuće Buybook, osnivač i direktor Bookstana te dobitnik Nagrade “Fric” za roman “Ja sam”.
njiževni festival Bookstan ovog će ljeta doživjeti svoje deseto izdanje. Dakle od drugog do petog srpnja Sarajevo će se nakratko pretvoriti u regionalni književni centar, čijim će ulicama šetati važni međunarodni i domaći pisci. Jedan je od njih i Damir Uzunović (1965.), suosnivač izdavačke kuće Buybook, osnivač i direktor Bookstana te dobitnik Nagrade “Fric” za roman “Ja sam”, kojeg smo ususret festivalu zamolili da nam pobliže predstavi ovu važnu manifestaciju.
Budući da festival ove godine slavi okruglu obljetnicu, većina je pitanja otišla su smjeru svojevrsne rekapitulacije postignutoga, no bilo je prostora da se osvrnemo i na njegovu regionalnu dimenziju, kao i da pomalo sramežljivo bacimo pogled u, kad su u pitanju književni festivali, nesigurnu budućnost.
Za nekoliko nas tjedana očekuje deseto izdanje Bookstana. Kako vam u retrovizoru izgleda dosadašnjih devet izdanja festivala?
Vjerovatno kao slika koja se brzo udaljava, haha! Zaista je veliko olakšanje kad ta velika literarna mašina, koja za vrijeme festivala puna četiri dana snažno turira ispred i u knjižari Buybook u Radićevoj ulici, konačno napusti tu ulicu i sve ono veliko i lijepo ostane za nama, ali tako da gosti, ponajviše pisci, i dalje nastave dolaziti u Buybook kako bi se po tko zna koji put prepričavale priče u čistom uvjerenju da se to što se tamo dogodilo zaista dogodilo.
Bosna i Hercegovina je po svom geografskom položaju i otvorenosti, tačnije ranjivosti prema susjednim državama, centralna regionalna zemlja, njegova težišnica u svakom smislu, neka vrsta jezičkog epicentra, kako god da taj jezik nazivamo
Kakva su vam bila očekivanja uoči prvog izdanja festivala 2016. godine? Jeste li se mogli nadati da će on postati jedan od važnijih regionalnih festivala posvećenih književnosti?
Bosna i Hercegovina je po svom geografskom položaju i otvorenosti, tačnije ranjivosti prema susjednim državama, centralna regionalna zemlja, njegova težišnica u svakom smislu, neka vrsta jezičkog epicentra, kako god da taj jezik nazivamo. U vrijeme Bookstana, koji doslovno u prijevodu znači “Zemlja knjiga”, taj najveći knjižni prostor u glavnom gradu postaje Radićeva ulica i unutrašnje dvorište knjižare Buybook, festival pisane riječi gdje rado dolaze jako zanimljivi i važni pisci iz cijeloga svijeta i regije, a tu se uvijek okupi i ponajbolja domaća književna reprezentacija.
Mi smo te osnivačke 2016. godine s ovim književnim festivalom izgleda tako snažno startali da mi se čini da uopšte nismo narastali već da smo odmah postali ono što smo i danas, u osvit desetog, jubilarnog izdanja Bookstana koje se ove godine održava od drugog do petog jula, uvijek od prve srijede do subote u mjesecu julu. U stvari, naša ideja je bila da će 2016. biti samo jedan Bookstan, nulto izdanje, kao praznik knjige i proslava jubileja 20 godina života i rada izdavačke kuće Buybook koja organizacijski stoji iza svakog detalja ove, kako kažete, već dobro poznate književne manifestacije.
Ali stvari su izmakle kontroli i očigledno odstupile od tog plana, Bookstan je postao kulturna institucija koja obavezuje, koja je skupa i koja ne pita kako doći do para i grantova, a što nam sve više postaje veoma ozbiljan problem u državi u kojoj ne postoji Ministarstvo kulture, jer Dejtonski sporazum, što je u stvari naš ustav, ne predviđa postojanje jedne takve institucije niti joj traži smisla. Paradoksalno je da u državi bez resornog Ministarstva kulture imate ovako snažan i naširoko poznat festival književnosti.
Regionalna vam je dimenzija festivala bila prioritet od samog početka. Zašto je to važno?
Kako sam rekao, zbog izostanka vidljivosti knjige i domaćeg autora nekako je prirodno postalo da mi mnogo više čitamo druge nego što oni čitaju nas. Često se čini da je recepcija autora iz susjednih zemalja kod nas mnogo bolja od recepcije domaćih autora. Tome se ne treba čuditi jer BiH je zemlja bez književnih časopisa i s jako malo profesionalnih izdavača, koji su rijetko u stanju da naprave poštenu promociju svome autoru, iz prostog razloga što za to ne postoji odgovarajuća infrastruktura.
Naša osnovna razlika u odnosu na uređena društva jeste rat, vođen od početka ’92. do kraja ’95. protiv Bosne i ta je razlika evo već 30 godina nepremostiva. Regionalni pisci se ovdje na festivalu prosto osjećaju dobro, lako komuniciraju, pronalaze vjernu čitalačku publiku, a u proteklih tridesetak godina, što privatno – ovdje mislim na književni rad mog kolege Gorana Samardžića i mene, obojice osnivača Buybooka – što poslovno, mnoga su naša poznanstva s autorima iz regije pretvorena u čista prijateljstva i nezamislivo mi je već postalo da se u ovakvom prazniku knjige nećemo opet početkom jula mjeseca okupiti u baštama i dvorištima oko knjižare Buybook.
Jedan od važnih domaćih političara je pred prethodne opće izbore zamolio da dođe na Bookstan i otvori ga. Mi smo mu to dozvolili, a on danas prolazi kraj nas kao da ne postojimo, ignorirao je sve naše zahtjeve da nam se finansijski pomogne. Eto svima jasne slike naših odnosa
U kakvom ste odnosu s politikom? Pomaže li vam ona ili odmaže u nastojanju da festival zaista bude međunarodnog karaktera?
Jedan od važnih domaćih političara je pred prethodne opće izbore zamolio da dođe na Bookstan i otvori ga. Mi smo mu to dozvolili, a on danas prolazi kraj nas kao da ne postojimo, ignorirao je sve naše zahtjeve da nam se finansijski pomogne. Eto svima jasne slike naših odnosa. Ima i dobrih primjera, u nedavnom razgovoru s premijerom jednog od naših kantona i na našu konstataciju i izraženo ogorčenje činjenicom da gradske biblioteke nisu kupile niti jednu knjigu od bosanskohercegovačkih izdavača u posljednje tri godine, premijer je reagirao kako će ih odmah zvati na sastanak i uplatiti im 50 hiljada konvertibilnih maraka za hitnu nabavku knjiga.
A treba istaći i činjenicu da biblioteke u svojoj administraciji uopće nemaju stavku: nabavka knjiga, već nabavka opreme. Dakle savremene bosanskohercegovačke pisce koji su objavili knjige u posljednjih tri godine nemoguće je naći u bibliotekama, osim ako knjige nisu donirane. I to se može nazvati politikom. Neko to radi iz lijenosti i nemara, neko iz predumišljaja da Bosna i Hercegovina što se tiče knjiga, ali ne samo knjiga, postane kolonija susjednih zemalja, Hrvatske, Srbije, čak i Crne Gore – ima jedan crnogorski izdavač, zove se Nova knjiga, koja pet puta više proda svojih knjiga u BiH nego u Crnoj Gori, da, i to je moguće, a usput da ne plati niti jednu marku PDV-a.
Nemojmo zaboraviti da je PDV na knjigu u BiH 17 posto a da se pri uvozu knjiga u BiH koje nemaju EU porijeklo, a gdje spada i najveći izvoznik knjiga na svijetu Velika Britanija, plaća carina od 10 posto. Da, i to je politika, najdrskija moguća, direktna posljedica rada najmonstruoznijeg izuma Dejtona – Doma naroda. Sve što je u Bosni upropašteno, a jeste mnogo toga, upropastio je Dom naroda.
Poznato mi je da je u doba sve manjeg interesa za knjigu doista teško napraviti književno događanje koje će privući publiku, što vama iz godine u godinu uspijeva. U čemu je tajna?
U prijateljstvu i iskustvu, u mukotrpnom građenju nježne čitalačke publike, u odnosima koje trasiraju dobre knjige, njihovi autori i autorice za koje je od velikog simboličkog značaja doći u Sarajevo i pokloniti se njegovom stradanju za spašavanje ideje humanizma, u odbrani ljudskog dostojanstva. Ako ćemo možda govoriti o tajni, možemo reći da Bookstan sve više privlači mlađu publiku, ona mu, tko bolje gleda sa strane, daje tu neospornu snagu i izdržljivost, ponajviše šarm i lakoću.
Koliko znam, naš međunarodno prepoznati pisac Aleksandar Hemon ima posebnu ulogu u provedbi festivala. U čemu vam on pomaže?
S ponosom možemo reći da je on suosnivač festivala, bez njegovog učešća ne bi bilo moguće podići festival ovakvih razmjera i ugleda. On je inspirator i postavljač krovne festivalske teme “No East, No West”, a kao domaćin/gost prvog izdanja Bookstana imao je obavezu da sa sobom u Sarajevo dovede svoje prijatelje, također velike pisce, pa su te godine s njim došli Mona Eltahawy, Kamila Shamsie, John Freeman, Rabih Alamedine, Rawi Hage – on je u stvari bio u svom rodnom gradu njihov domaćin, što je također jedna od trajnih karakteristika Bookstana.
Već na trećem izdanju Bookstana s Geertom Makom kao gostom, ali i domaćinom, došla je cijela reprezentacija holandskih pisaca. Taj je čovjek pored na primjer Hanifa Kureishija, Abdolaha Kadera, Arnona Grunberga, Marije Todorove, Tariqa Alija, Eve Ensler, Colma Tóibína, Sandre Cisneros, Benjamina Mosera, Davida Mitchella, Mosab Abu Tohe, Guzel Jahine, Hervéa Le Telliera i Florence Hartmann bio i ostao duša festivala.
Posebno bih istakao ulogu Johna Freemana, također suosnivača Bookstana, urednika Grante i Freemansa, književnog kritičara, pjesnika i pisca iz New Yorka koji je jedan od najvećih playmakera među svjetskim živim piscima i koji nije preskočio skoro niti jedno Bookstan izdanje a da nije došao i predstavio nekog od velikana, navodeći nas i pomažući nam svojim autoritetom i poznanstvima da za svako naredno izdanje festivala izaberemo najatraktivnije autore i autorice današnjice prema nekoj od važnih i aktualnih tema.
Prema tome, ovaj festival ima i tendencije da izađe iz književnih salona i bavi se također aktuelnim temama pokazujući na taj način i svoju angažiranost i snagu pravovremenog komentara. Sve teme dosadašnjih Bookstan izdanja govore tome u prilog. Neke od njih su “Granice i ograničenja”, “Fantom slobode”, “Zemlja i jezik”, “Opsadno stanje”, “Non-paper”…
Nathan Thrall, koji je napisao sjajnu knjigu “Jedan dan u životu Abeda Salame” i za nju dobio zadnjeg Pulitzera, upravo nam dolazi na ovogodišnje izdanje, naravno ako poleti avion iz Tel Aviva
Festival je u devet godina trajanja posjetilo čak dvoje nobelovaca, Olga Tokarczuk i Orhan Pamuk. Koliko vam je teško bilo dovesti pisce tog kalibra?
Ispravit ću vas, bio je samo jedan nobelovac – Orhan Pamuk, ali i nekolicina pulitzerovaca: Benjamin Moser i Peter Mass. Jedan takav pulitzerovac, Nathan Thrall, koji je napisao sjajnu knjigu “Jedan dan u životu Abeda Salame” i za nju dobio zadnjeg Pulitzera, upravo nam dolazi na ovogodišnje izdanje, naravno ako poleti avion iz Tel Aviva.
Pomenut ću također i sjajnu njemačku autoricu Judith Hermann i predstavljanje njenog briljantnog romana “Doma”, a na ovom jubilarnom izdanju pojavit će se i izvanredna regionalna i domaća reprezentacija, gdje se zaista vidi ta regionalna snaga Bookstana, navest ću vam neka imena: Kristian Novak, Dragan Velikić, Mijo Popović, Mitja Čander, Senka Marić, Sinan Gudžević, Jagna Pogačnik, Kruno Lokotar, Faruk Šehić, Branko Čegec, Darko Cvijetić, Adisa Bašić, Selvedin Avdić, Senadin Musabegović…
Koja vam se anegdota s festivala, a vjerujem da ih ima za čitavu knjigu, posebno urezala u pamćenje?
Ima ih zaista nebrojeno, možda da izdvojim epizodu sa piscima iz Holandije: Arnon Grunberg, jedan od najvećih holandskih pisaca koji živi u Americi, po prvi put na Bookstanu upoznaje Iranca Abdolaha Kadera, najvećeg imigrantskog pisca u Holandiji. Oni odmah kliknu jedan na drugog, zapiju se negdje u tradicionalnom restoranu na brdu iznad Sarajeva i ustanu od stola zaljuljani da sami siđu dole do Bookstana i Buybooka, a što nije nimalo blizu. Netko im je navodno na njihovo pitanje “Gdje je Sarajevo?” rekao: “Idite samo nizbrdo, bilo kojom ulicom.” Kažu da su ih onda vidjeli kako zagrljeni hodaju glavnim ulicama grada i svaki čas zastajkuju da jedan drugome objasne nešto jako važno.
Ovogodišnja je tema naslov pjesme Oceana Vuonga “DETO(NACIJA)”. Možete li je ukratko predstaviti?
Tema Bookstana koji nam predstoji je u stvari naslov jedne od pjesama izvrsnog i mladog vijetnamsko-američkog pjesnika Oceana Vuonga, čije ćemo pjesme čitati u najavi svakog programa. Izvršna direktorica Bookstana Lamija Milišić je u svojim press materijalima između ostalog ovako obrazložila ovogodišnju temu, a koja je zapravo i bila njen izbor: “‘Detonacija’ je jedna od onih riječi koje nas podsjećaju da, kada se stvarnost kakvu poznajemo razara, netaknutim ostaju riječi da je opišu, da joj svjedoče. Čak i u očitoj odsutnosti smisla, prisutne su riječi koje bi o tome mogle govoriti.”
Kakvi su planovi za sljedećih deset godina Bookstana?
Teško pitanje. Mi s pripremama počinjemo već u septembru, i uvijek nanišanimo neko veliko ime svjetske književnosti. Ove godine je to trebala biti Elif Shafak uživo, ali ipak će njeno gostovanje biti ostvareno putem Zooma. Jedno vrijeme planove nam je mrsila korona, zatim rat u Ukrajini, a zatim svi ostali ratovi.
Neki su donatori odustali od nas jer smo stali iza autora koji su podržavali goloruke Palestince i unesrećeni narod Gaze, također i jer smo objavljivali važne palestinske pjesnike i pisce, pa u tom svjetskom licemjerstvu moguće su i dalje dramatične promjene kada su u pitanju donacije i grantovi bez kojih ovakav tip književnih festivala teško može da preživi.