FOTO: Peščanik
Trebalo je proći puno vremena da bi europska visoka politika prihvatila ono što je javnosti u istim tim europskim zemljama bilo jasno od početka izraelskog napada na Gazu. A to je da taj napad ima očitu namjeru etničkog čišćenja, jer nikakav drugi cilj ne može biti logički objašnjiv u kontekstu onoga što se radi. S obzirom da Palestinci nisu odabrali odlazak, unatoč činjenici da je život u Gazi postao realno nemoguć, svima je jasno da sada na djelu imamo genocid.
Međutim, razlog zbog koje se ovo što je očito odbijalo od visoke europske politike bio je dijelom u inerciji i tradicionalnoj podršci Izraelu, dijelom u apsolutnoj nezainteresiranosti za sudbinu Palestinaca, dijelom i zbog još uvijek prisutne svijesti o odgovornosti za Holokaust, a dijelom i zbog bujanja novog antisemitizma u Europi koji je te iste političare prepao.
No, sada kada je čak većini europskih službenih politika postalo nepodnošljivo praviti se kako se ništa posebno ne događa, pa je sedamnaest zemalja zatražilo reviziju Sporazuma o pridruživanju između Europske unije i Izraela, Hrvatska je odlučila ne podržati tu odluku.
Ovdje treba reći da se svakako ne radi o nikakvoj epohalnoj odluci i da je priča o pridruživanju Izraela Europskoj uniji svakako bespredmetna, ali je definitivno riječ o političkom statementu, odnosno simboličkoj gesti distanciranja od Izraela, kojoj se Hrvatska nije pridružila, uz Plenkovićevo objašnjenje o kompleksnosti tog pitanja i milijun eura pomoći za UNICEF u Gazi kao gestu pranja savjesti.
Takva odluka rezultirala je peticijom koja se masovno potpisuje u Hrvatskoj, protiv te odluke, ali i facebook statusom redatelja i direktora festivala Zagreb dox, Nenada Puhovskog, koja je prilično odjeknula u medijima. Puhovski je, ukratko, sažeo najbitnije, izrazivši „duboko gnušanje nad odsustvom bilo kakve jasne i nedvosmislene osude hrvatske Vlade povodom genocida u Gazi, a za koje je odgovorna izraelska vlada. Želim također naglasiti ciničnost i dvoličnost politike koja se neprestano poziva na nasljeđe Domovinskog rata, uključujući i brojne civilne žrtve toga razdoblja, a bez istovjetne osude sličnih zločina nad djecom i civilima u Gazi.“
Istina je i to da je hrvatsko društvo podijeljeno po ovom pitanju i da čitavo vrijeme od kad je počela agresija na Gazu, u javnosti traje sukob između ljudi koji zbog toga prosvjeduju, a riječ je o nevladinim organizacijama i aktivistima s ljevice s jedne strane, te državnih institucija i dobrog dijela mainstream komentatora s druge strane. Što zapravo govori o tome da odluka hrvatske Vlade ne lebdi u zrakopraznom prostoru i nije da ne predstavlja uvjerenja solidnog broja građana.
A to nas opet dovodi do pitanja zbog čega službena Hrvatska još uvijek potpuno drži stranu agresora? To pitanje nužno je povezano i s nedosljednošću, budući da isti ljudi i političari vrlo jasno prepoznaju agresiju Rusije na Ukrajinu i ovu potonju neupitno podržavaju.
Prije svega, primarni razlog zbog kojeg sam premijer ima stav kakav ima, jeste njegovo teško odustajanje od uhodanih centrističkih politika Europske unije, što možemo pripisati identičnoj inerciji koja je onemogućavala bilo kakvu reakciju EU do sada. Teško je čak reći da Plenkoviću nije jasno da se svijet i geopolitičke okolnosti upravo nepovratno mijenjaju, jer mu je to sigurno jasno, kao što mu jasno da će ga njegovo držanje stare politike koštati popularnosti, a to je već osjetio na sukobu s predsjednikom Milanovićem po pitanju Ukrajine. Stoga je sasvim moguće, koliko god to paradoksalno zvučalo, da postoje neka uvjerenja od kojih nije spreman odustati. Također, određeni postotak liberalnijeg dijela društva dijeli premijerovo viđenje situacije.
Drugi razlog podržavanja Izraela leži u prirodnoj averziji prema ljevici, jasno naklonjenoj patnji Palestinaca i u tome da dobar dio, ako ne i kompletno, desno biračko tijelo nedvojbeno podržava Izrael, što zbog fascinacije militantnom autokracijom, što zbog nacionalizma kojeg prepoznaju kao poželjnog za kopiranje na vlastitom slučaju. Taj sentiment je toliko razvijen da je nadvladao i tradicionalni antisemitizam hrvatske desnice.
Konačno, treći i neizgovoreni razlog, leži također u kompleksu odgovornosti zbog genocida kojeg je NDH provela, između ostalog i nad Židovima. Pri čemu tu teško možemo računati na svijest o moralnoj odgovornosti. Prije će biti da je riječ o strahu zbog optužbi za naslanjanje na takvu politiku, na koje bi Hrvatska bila ranjiva, i to iz razloga što se po mnogim vidljivim društvenim manifestacijama puno više ponaša kao solidna idejna nasljednica te tvorevine, nego što se ponaša kao idejna nasljednica zavnohovske, socijalističke Hrvatske kakvom je i ustavno definirana.
Ukratko, službena Hrvatska, ovakva kakva je danas, će promijeniti politiku tek, ako i kad je baš sve ostale zemlje Europske unije promijene.