Foto: Dnevnik iz 1985, crtež: Xavier Coste
Prikaz crtanog romana „Dnevnik iz 1985.“ Xaviera Coste (koscenarista Philip Börgn, prevela Ursula Burger; Zagreb: Fibra, 2025).
Tek kada je zagrebačka Fibra ove godine objavila crtani roman „1985“ mladog (mislim, trideset i nešto godina mu je, jeste još mlad, a to naglašavam jer pomalo čudi zrelost i oporost njegove distopijske priče) francuskog crtača i scenariste Xaviera Coste, rešio sam da pročitam i njegovu par godina stariju stripovsku verziju Orwellovog čuvenog originala „1984“.
Dok nije bilo „1985“ (originalno, prvi strip je Francuskoj izašao 2021, a sledeći 2024; u Zagrebu, pak, prva knjiga izlazi 2023), računao sam da nema razloga da iznova čitam dobro poznatu i krajnje mučnu Orwellovu podrobnu i pesimističnu elaboraciju ekonomije ljudske psihe i prirode totalitarizma u načelu, pa makar njena crtana prerada bila i genijalna (a blizu je toga).
Onda je došla „1985“: Coste napisao i nacrtao nastavak Orwellove priče! Uskličnik stoji za iznenađenje: zar se može nastaviti ta crna povest na koju je Orwell, u potpunom beznađu, jednom zauvek stavio tačku? Coste je očito verovao da (on) može. I tako sam (ponovo) čitao „1984“, da bih informisan mogao da zakoračim u „1985“. Sve je u Costeovoj „1984“ kao i kod Orwella. Ako i ima prerada književnog predloška, ja ih nisam primetio.
Možda bi se za kraj Costeovog stripa moglo reći da je manje strašan nego kada se čita roman, naprosto je utisak drugačiji, reči ostavljaju više prostora da se zamisli užas. Ako je tako, onda važi i da je centralna epizoda oko koje Orwell svija roman i lomi priču, mislim na ljubavnu romansu, naravno, kod Costea poetičnija nego kod Orwella. Što nije nebitno. Tu romansu Winstona i Julije, Coste će smestiti u svojevrsni izgubljeni raj.
Imaginarijum raja gradi se od slika tobože netaknute prirode, divlje šume recimo, u opoziciji spram slika grada, te civilizacije oličene u moćnim mašinama što su nekada stajale kao čvrsti pokazatelji progresa. Naizgled, konzervativna priča: progres je loš, grad je mesto greha, u gradu ljudi gube dušu i samo takvi, bezdušni dakle, mogu podići i jedan tako bezdušni totalitarni poredak. Samo što nije tako.
Umesto da se vidi kao referenca na (kakav god) izgubljeni raj, mesto gde se sastaju ljubavnici (i zato što su ljubavnici – pobunjenici protiv poretka) odgovara zapravo onome što je jednom prilikom Isaiah Berlin opisao kao negativnu slobodu: prostor gde ljudi mogu biti ono što jesu i ispuniti svoj život u skladu s tim, slobodni od nametanja i pritisaka spolja. Što navodi na pomisao da je Orwell bio zadrti liberal, a što se opet kosi s popularnom levičarskom slikom o njemu.
Nećemo se ovde dalje upuštati u pogađanje ko je ideološki Orwell zaista bio, jer od toga ionako nema nikakve koristi. (Ali ćemo podići ogradu da kažemo da za identifikaciju njegovih stavova mora biti od značaja i slika prolsa/proletera iz „1984“ kao nosilaca lažne nade da ta bezoblična – u smislu: neorganizovana – masa može podići revoluciju: konzervativizam u svom najčistijem vidu.)
Važno je da primetimo da je Coste slikovito prikazao opoziciju iz originalne priče: s jedne strane totalitarna distopija, s druge – (naposletku ipak nemogući, a ne izgubljeni) liberalni raj.
Alternative su jasne, nade u mogući srećan kraj – tim pre što čitamo romansu – podgrejane, da bi sve se ipak završilo totalnim slomom. Čitalac se dobro seća, ljudi su krhka bića, suočeni s najvećim strahom (kako god da se on manifestuje, uvek je to strah od smrti) pokleknuće i izdati svoje najmilije i najsvetije samo da prežive. Opet suvi antropološki pesimizam tako svojstven konzervativcima.
To je bila „1984“. Šta se dogodilo u „1985“? Coste će početak svoje priče potrošiti da raščisti scenu od junaka iz prethodne priče (sve će ih pobiti, i Winstona, i Juliju, i pomalo neočekivano, a zapravo narativno i logički opravdano i agenta službe bezbednosti O’Briena, jer za totalitarnu državu su baš svi tek prihvatljiv i lako podnošljiv trošak) da bi uveo svoje junake.
Zadržao je samo – nazovimo to tako – scenografiju, dakle okvir Orwellove totalitarne države. I na pozornicu izveo svoje junake – pobunjeničku ćeliju posvećenu podizanju revolucije. I člana te ćelije Lloyda, koji se infiltrirao u redove režima, kao spona između sasvim izolovane ćelije pobunjenika i spoljnog sveta.
Svi čitaocu dobro poznati toposi rada u dubokoj ilegali, doslovno pod zemljom, rade u Costeovoj novoj priči. Tenzija proizlazi iz stalnog straha da bi Lloyd mogao biti otkriven, a njegovi saborci odsečeni od sveta, bez hrane i mogućnosti da nastave slobodarsku borbu. Tako je, sve opšta mesta: lako se čita i hvata smisao.
Zar je Coste iskoristio veliki predložak da bi na njega naslonio samo još jednu u nizu distopijsku priču, pomalo nalik na TV produžetke, recimo, „Sluškinjine priče“? Nije tako: Coste se pokazao kao autor od poverenja. Sumnjam da bi mu toliko bilo stalo da nastavi da radi na (svojoj) priči, da je hteo samo da izvede stilsku vežbu u žanru totalitarnih distopija. Svojim stripom – tako mi se čini – on šalje jednu ipak posebnu poruku.
Ako je Orwell svoj roman gradio na opoziciji između dva poretka: liberalnog i totalitarnog, od kojih je jedan video kao apsolutno neostvariv ako samoživost prevagne nad solidarnošću (a onda nam i prikazao, korak po korak, kako brutalni poreci mogu prevesti ljude od solidarnosti ka samoživosti), Coste radi nešto drugo: pita se kakvu je alternativu totalitarizmu moguće stvoriti pod totalitarnim okolnostima. I odgovara – nikakvu, ako se alternativa savija i oblikuje prema meri poretka kome bi da se suprotstavi.
Ako Orwell secira totalitarizam, Coste analizira pobunu i revolucionarne kapacitete. Njegov zaključak je – između revolucionara i sluge totalitarizma (u njegovom fikcionalnom svetu) nema razlike. S tim zaključkom on je i dalje na Orwellovom tragu, ali ga elaborira znatno podrobnije od svog slavnog prethodnika. Odnosi u revolucionarnoj ćeliji pod zemljom ne razlikuju se od odnosa u poretku na površini (ilustrovaće to Coste jednom nemilosrdno brutalnom epizodom). Oni liče jedni na druge.
Što je Costeu dovoljno da u priču uvede motiv blizanaca (pojaviće se Lloydov brat Gordon, sluga režima – tako ga vidi Lloyd) i da u više narativnih zaokreta među blizancima promeni/zameni karaktere i njihove biografske priče, a da i dalje sve ostane isto. Lakoća s kojom dvojica braće prelaze s mračne na svetlu stranu (zapravo, samo Lloyd, jer je Gordon u stvari njegovo drugo ja, kako to već biva u mitskim strukturama, blizanci, braća samo su lice i naličje istog junaka) i nazad može se shvatiti jedino kao jaka sugestija da između te dve strane nema razlike.
Da li je sad i Costeu blizak taj mračni antropološki pesimizam kao Orwellu? Nema razloga da se ide tako daleko, poenta Costeovog stripa je negde drugde: drugačiji svet, društvo, država ne nastaju ni iz čega. Nije stvar u tome da se obriše tabla i krene ispočetka. Tabla nikada nije i nikada ne može biti prazna. Uslov za drugačiji, bolji društveni aranžman nije (samo) uklanjanje lošeg, kriminalnog, ubilačkog poretka.
U središtu same pobune već moraju postojati zameci novog sveta. (Ako dobro pamtim, Hannah Arendt se trudila da to jasno objasni.) Bez toga, ako se pobuna gradi po uzoru na poredak kome se suprotstavlja – željena promena u čije ime se nastupa i podiže pobuna, izostaće.
Kao u svakoj dobroj priči, treba doći do kraja Costeove „1985“ da bi se razumeo njen neočekivani, zbunjujući početak. „24. siječnja 1985. Prva godina novog režima. Od atentata koji se zbio 8. prosinca 1984. promijenili smo politički sustav“ – to stoji, doslovno, na samom početku nove priče/nastavka. Sve što potom čitalac pročita ili vidi na slikama, sasvim je nalik na sve ono što je čitao i gledao u „1984“ – ništa se nije promenilo.
Priznajem, nekoliko puta sam se vraćao na početak i pokušavao da razumem, pomislio čak i da je u mom primerku stripa slučajno izostao deo priče, a onda sam se odvažio, odvojio od početka, da bih stigao do kraja i (nadam se) razumeo – koliko god to banalno zvučalo – šta je autor hteo da kaže.
***
Čitaocu je iz naslova odmah bilo jasno – jer sugestija u naslovu nimalo nije diskretna – da ovaj prikaz ima ambiciju da bude i svojevrsna alegorija na tekuće prilike i pobunu u Srbiji. Sasvim direktno: alternativu tekućem režimu moramo da imamo već sada, u redovima pobunjenih žitelja Srbije. Pitanje je jednostavno i glasi: imamo li je? Može se to reći i drugačije: da li se mi, koji se među sobom prepoznajemo kao članovi pobunjenog dela društva, jedni prema drugima odnosimo drugačije nego što se režim ponaša prema nama? Ima li među nama zametaka društva koje umesto na nepoverenju i sebičnoj, samoživoj, kalkulantskoj racionalnosti stoji na uzajamnom poverenju, solidarnosti, spremnosti da se žrtvuje za drugog. Krupne, patetične reči, znam. Pa da to elaboriramo malo.
Francuski filozof, levičar, bivši trockista, Claude Lefort potrudio se da objasni Winstonov preobražaj na kraju romana, preobražaj koji će Coste na kraju svoje „1984“ ilustrovati kao pad u ponor, sintagmom „umetnuto telo“. Pre nego što nastavimo dalje još jedan podatak o Lefortu: on je bio – recimo to tako – posvećeni učenik Corneliusa Castoriadisa, takođe levičara, sa jednom idejom koja nam je ovde zanimljiva i važna: on, Castoriadis dakle, verovao je da je horizont naše imaginacije ujedno i granica do koje može ići promena.
Realne su, hteo je da kaže, samo promene koje se mogu zamisliti. Ako je imaginacija sputana, promene će biti neznatne, ako ih uopšte bude. To je gotovo u slovo isto ono što je govorio Mark Fisher o kapitalističkom realizmu: on, kapitalistički realizam dakle, ne brani se silom nego zaposedanjem imaginacije potencijalnih aktera promene. Rekao bih da je to prava smernica i za tumačenje Costeove „1985“ i Srbije u 2025.
„Umetnuto telo“, dakle, nije pojam, više je slika. Lefort će joj dati nekoliko značenja. „Umetnuto telo“ je ono što će osoba (pre)dati, otkinuti ili odbaciti od sebe, kao deo vlastitog tela ili ličnosti, te postaviti kao paravan između sebe i najveće zamislive strave – a uvek je reč, da ponovimo, o smrti – koja joj preti. „Umetnuto telo“ su i izmišljeni neprijatelji – njih, piše Lefort, režim koristi da bi nadgledao i sputavao seksualnost podanika i sprečio jake izlive energije (o libidu je reč, da) ili jaka osećanja u stanju da pokidaju kolektivno telo i probude u osobi čuvstvo za ono što ona zaista jeste (šta god da je to, jer teško da je reč baš o autentičnosti) i što vidi i oseća kao svoje.1
Odmah je čitalac povezao – umetnuto telo na kraju „1984“ jeste Julija, koju Winston koristi kao štit da se spasi od njemu najveće zamislive pretnje. Umetnuto telo režima u Orwellovoj (nama danas i ovde previše stvarnoj) fikciji jeste (izmišljena?) meta mržnje, otpadnik od režima i pobunjenik Goldstein (nekada se to zvalo disident). On je, a ko drugi nego izdajnik iz „naših“ redova: režim ga koristi – sasvim u skladu s Lefortovim manualom za upotrebu „umetnutih tela“ – da mržnjom prema njemu osujeti baš ono što se dogodilo između Winstona i Julije. To je sve jasno, Lefort je dobar tumač.
Za „1985“ metafora „umetnutog tela“ takođe radi odličan interpretativan posao. Da ne idemo u detalje, recimo samo da je blizanac glavno takvo „umetnuto telo“: u „1985“ na delu stalno imamo ekonomiju međusobnog žrtvovanja jednog od dva „ja“ glavnog junaka, to je pitanje njegovog golog opstanka. U tom smislu, Coste koristi „umetnuto telo“ mnogo svedenije i ogoljenije nego što to radi Orwell u Lefortovom tumačenju.
Kad smo kod Srbije, na samom kraju, da ne dužimo, tek jedan primer: „umetnuto telo“ je studentska lista za izbore. Na toj listi neće biti studenata, ali će je studenti kandidovati i umetnuti između sebe i njima najveće zamislive strave – prljanja u političkom polju. Čitalac, verujem, može dalje i sam u potragu za „telima“ što ih „umeću“ režim, opozicija, studenti, pobunjeni žitelji Srbije između sebe i… Recimo, za pobunjene žitelje Srbije „umetnuto telo“ upravo su studenti, jer ih oni štite i prave paravan pred njima najvećim zamislivim strahom – novim razočaranjem i porazom u još jednom izbornom odmeravanju snaga.
Ako je sve to tako kako se meni čini, šta nam ova upotreba „umetnutog tela“ govori o dometima studentske, opozicione, pobunjeničke (političke) imaginacije – dokle sežu njene granice i ko ih iscrtava? Ako se, na primer, ne može zamisliti – recimo to tako – čisto političko polje, kako ćemo promeniti polje u kome smo se sada našli, po svemu sudeći ne svojom nego voljom studenata, kao politički akteri? U vezi s tim, ako se ne može zamisliti saradnja s političkim strankama (iako se hoće biti politički akter) i ako tu ne pomažu čak ni „umetnuta tela“ (opozicione stranke ne smeju se dodirnuti, čak ni okrznuti sve i ako uvedemo „umetnuto telo“), šta to govori o perspektivama domaćeg političkog života posle „promene“? Orwell i Coste su ispričali svoje priče. Mi treba da ispričamo svoju. Za sad je još sve otvoreno… nadam se i imaginacija.