FOTO: sdp.ba
Famozna Trojka, ménage à trois. Postojala je nada, pristojna. Dovoljna da se u nju investira komadić vjere u mogućnost promjene. U jesen 2018. godine, u atmosferi zasićenja i apatije, bio je to, barem u tom trenutku, pokret koji je širio okvire Bosne i Hercegovine. Iako je izgledao kao ideološki raznorodan front, ono što ga je držalo na okupu bilo je više od pukog anti-SDA narativa.
Koalicija okupljena oko Edina Forte, u tom trenutku premijera Kantona Sarajevo, krenula je s nečim što je u Bosni i Hercegovini postalo gotovo pa revolucionarni akt: s vladanjem. Ne političkom mimikrijom, ne partijskim rovovskim pozicioniranjem, već svakodnevnim upravljanjem – komunalnim, kulturnim, urbanističkim, pa čak i moralnim. Sarajevo je odjednom disalo drukčije. Grad se čistio, uređivao, institucije su se otvarale, kulturne manifestacije su dobile novu podršku, a antikorupcijski mehanizmi su prvi put od Daytona djelovali kao nešto više od birokratske fraze. U tom kratkom razdoblju, činilo se da politika može biti nešto drugo osim rata drugim sredstvima – može biti servis. Pandemija COVIDa-19, političke krize, i pokušaji destabilizacije – sve je to dovelo do turbulencija. Ali je postojao osjećaj kretanja naprijed. I zato su došle pobjede – lokalne 2020. i 2024. godine, opći izbori 2022. godine. Trojka je postala projekat koji se širio iz Sarajeva, kao rijetko uspješna politička formula u zemlji u kojoj su formule obično jednako otrovne koliko i irelevantne.
Međutim, šta se desilo s tim projektom nakon što je osvojio vlast? Kako je jedna ideja – koja je bar privremeno djelovala kao pokušaj da se zemlja uvede u prostor normalnosti – uspjela oglođati samu sebe do kosti?
Odgovor počinje onog trenutka kada je Trojka preuzela vlast ne samo u Kantonu Sarajevo, već i na višim nivoima – u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa i na državnom nivou. Bio je to, formalno gledano, veliki trijumf. No, kako to često biva kod trijumfa bez strategije, brzo se pokazalo da su pobjede na izborima jedna stvar – a vođenje vlasti sasvim druga. Prvi i najdublji problem bio je izostanak vizije. Trojka nije znala – ili nije imala hrabrosti – da artikuliše kako želi da izgleda društvo koje vodi. Nakon prve vlade KS, koja je djelovala entuzijastično, više bazirano na energiji pojedinaca nego na političkoj platformi, došla je druga faza u kojoj nema ni platforme, ni pojedinaca, ni energije. Vlada FBiH i Vlada KS djeluju kao paralelni univerzumi – bez koordinacije, bez zajedničkog političkog jezika, i bez ikakve strateške linije. Haotične ekonomske intervencije, nesistematična socijalna politika, izostanak velikih i važnih projekata – sve djeluje kao da neko pokušava voditi državu po birokratskom automatizmu. Izostanak vođenja je doveo i do toga da umjesto vizionarske politike državu vode protokol i birokratija. Zapravo, ispostavilo se da entuzijazam iz 2018. nije bio vezan za sistemsku promjenu, već za lični kredibilitet nekolicine ljudi – prije svih Edina Forte. Kad je on izašao iz Vlade KS, kao da je nestao i režiser, a on sa druge strane nije bio pripremljen za nove izazove na državnom nivou. Ostatak je nastavio da improvizira, ali bez dramskog luka. Dobili smo politički privid bez poente i cilja.
U drugom planu, možda i dublje od haotične politike, leži vrijednosna blokada. Trojka je trebala biti antiteza nacionalizmu. Umjesto toga, doživjeli smo njegovu transformaciju u još banalniju i šizofreniju verziju. Umjesto da simbolički dekonstruira SDA-narativ o “zaštiti Bošnjaka”, nova vlast je – u strahu od desnih napada – počela taj narativ prisvajati. Demagogija je postala valuta u političkoj odbrani Trojke, i to ne samo iz taktičkih razloga – već i zato što druga vrijednosna osovina jednostavno nije ni postojala. Rezultat: unutar vlasti su se pojavili mikrosubjekti koji pokušavaju da budu “veći SDA od SDA”. Tjeraju se simbolika i demagogija, ulazi se u polemike o nacionalnim pitanjima na način koji više podsjeća na naslovnice srpskih tabloidnih portala nego na državnički diskurs. I tako se desio savršen dijalektički obrat: sa dolaskom “antinacionalista” na vlast, nacionalizam je postao sveprisutan, prihvaćen i normalizovan.
U tom kontekstu, nije bilo teško iznutra srušiti i posljednji bastion: kadrovski integritet. Nakon što su građani većinski odbacili SDA zbog nekompetencije i klijentelizma, nova vlast je, bez mnogo okolišanja, nastavila sa istim praksama. Pa i sa istim kadrovima. Klasično “sve isto, samo malo drugačije”, i bez šminke. Problem je, naravno, u tome što kadrove Trojke nije ni držala Trojka. Zbog unutrašnje heterogenosti i nejasne hijerarhije moći, došlo je do efekta da ti kadrovi više služe sebi nego vlasti. Posljedica: afere, unutrašnji ratovi, curenja, sabotaže, medijske kampanje i naravno – antikorupcijski narativ koji se okrenuo protiv svojih tvoraca. Banalni incidenti postajali su politički skandali, ne zbog svoje težine, nego zbog nedostatka sistema koji bi mogao da se nosi s krizama. Kada vlast ne zna ni sama sebe kontrolisati, kontrolu preuzmu tabloidi.
Ako postoji segment vlasti u kojem je Trojka pokazala odlučnost, onda je to državni nivo. Uprkos lošem startu i sumnjičavosti u pogledu koalicije sa SNSD-om i HDZ-om, upravo su potezi na ovom nivou pokazali političku zrelost. Inicijalna faza saradnje bila je pragmatična, a nastavak, naročito u odnosu prema Miloradu Dodiku, bio je hrabriji nego što je iko očekivao. Hrabra politička konfrontacija i institucionalna odlučnost – ono što se nije moglo ni zamisliti u ranijim sazivima. Uz to, odnosi s HDZ-om i hrvatskim političkim predstavnicima su stabilizovani, možda i prvi put nakon deset godina. U tom prostoru otvorena je mogućnost stvarnog političkog dogovora, a ne beskonačne spirale ucjena i blokada. Za zemlju poput Bosne i Hercegovine, to je i više nego što se moglo očekivati.
I još nije sve izgubljeno. Trojka još uvijek ima vremena da se spasi – ali samo pod jednim uslovom: ako pronađe hrabrost za samokritiku i restart vlastite političke vizije. Ako se njeni dijelovi vrate početnoj tački svoga postojanja – antinacionalizmu, antifašizmu, i modernom, građanskom pristupu upravljanju. Ako pronađe liderstvo koje nije samo funkcionalno, već i simbolički snažno. U protivnom, iza nje će ostati samo blijeda žuta tačka u historiji Bosne i Hercegovine. I žuti tramvaji na ulicama Sarajeva. U tom procesu, najviše će stradati upravo one snage koje su u Trojci bile najslabije strukturirane: Narod i pravda i Naša stranka. Ove političke organizacije nisu razvile duboku infrastrukturu, niti stabilnu odanost članstva. Za razliku od SDP-a, nisu otporne na talase kriza, korupcijskih skandala i unutrašnjih lomova, a i same su u svojoj unutrašnjosti postale žrtve drugih modela stranaka na vlasti. Ukoliko se trend urušavanja nastavi, čini se da nas nakon izbora 2026. godine očekuje povratak nacionalnog koncepta vlasti – koalicije nacionalnog spasenja, poznate kao „bošnjačka semafor koalicija“. A tada će i dijelovi trojke, paradoksalno, biti prisutni na marginama – ali samo kao tihi svjedoci vlastitog neuspjeha.
Na kraju dana, koliko god neke stvari bile loše, Trojka je izrazito heterogen, raznolik politički projekt i kao takav ima ogromne oscilacije, od fenomenalnog do užasnog. Izgleda da u ovom trenutku, čisto zbog masovnosti vlasti i očite nespremnosti za tako širok ulazak u vlast, imamo veći utjecaj ovog lošijeg segmenta. S druge strane, veoma je važno sjetiti se da u prikrajku sjede i vrebaju SDA i DF i čekaju svoju priliku, a to je tek objektivna noćna mora za svakog slobodnomislećeg, progresivnog i poštenog člana ovog društva.