Foto: NIN / Jugoslav Vlahović
Kad bi se danas ponovo na planeti pojavili svi oni prezreni na svetu koji su nekad umirali sa crvenim barjakom u rukama, boreći se za radničku revoluciju, verovatno bi sa čuđenjem gledali ne prepoznajući političke naslednike levice u koju su oni verovali. Isto bi se desilo i onima koji su nekada verovali u desne ideje.
I kao što je Hrist u „Velikom inkvizitoru“, u romanu „Braća Karamazovi“, kada je drugi put došao na Zemlju bio dočekan inkvizitorovom konstatacijom da „ometa misiju crkve“, tako bi i oni verovatno bili dočekani rečima svojih političkih naslednika da ometaju ideološku ispravnost.
Politička levica i desnica, u odnosu na tradicionalno shvatanje, potpuno su promenile političke polove, slično pseudonaučnoj teoriji koja kaže da će se u nekom trenutku Zemljin severni magnetni pol preseliti na mesto južnog, i obrnuto. Toliko da se na njih može primeniti definicija narodske izreke „ne zna gde je levo“ sa popularnog sajta Vukajlija, koja kaže da je to „oznaka za osobu koja je do te mere izgubila kontakt sa realnim svetom koji je okružuje da više nije sposobna ni da se snalazi u prostoru“. Prosečan birač zaista više ne može da zna gde je levo, a gde desno, a nove tendencije u svetskoj politici potpuno su pomerile ideološke granice.
Tako se desnica, nekadašnji zaštitnik konzervativizma, ekonomskog liberalizma, nacionalizma i slično, sada obraća „sužnjima koje mori glad“, odnosno radničkoj klasi, gubitnicima inflatorne i druge ekonomske krize, što se više nego očigledno, recimo, vidi u Nemačkoj, na primeru AfD, ili u Francuskoj, na primeru Marin le Pen i Žordana Bardele.
Sa druge strane, levica, koja se nekada borila za prava radnika, danas je daleko bliža velikim korporacijama, zdušno podržava velika ulaganja u naoružavanje i vojnu industriju protiv kojih je nekada demonstrirala na ulici (slučaj Zelenih u Nemačkoj), na korist istih tih korporacija.
Nije ovo ekskluzivno model Nemačke ili Francuske, niti isključivo evropski model (ne treba ponavljati da je Kina, komunistička država, primer kapitalističkog ekonomskog funkcionisanja), slično se događa i u SAD, gde je Donald Tramp, kao kandidat Republikanske stranke (uslovno desna u oblasti radničkih prava, industrije, ekonomije…) pobedio, između ostalog, obećavajući prosečnom Amerikancu bolji standard, više posla i slično..
Kako za NIN kaže Hajram Luis, profesor istorije na Brigam Jang univerzitetu u SAD i nekadašnji istraživač Univerziteta Stenford, koji je sa bratom Verlanom Luisom (profesor političkih nauka na Juta Veli univerzitetu) autor knjige „Mit o levici i desnici“, koreni takvih promena sežu duboko i prisutni su decenijama. Braća Luis u svojoj knjizi, naime, navode da „levo“ i „desno“ nisu suštinski stvarne kategorije, već skup društvenih pitanja kojima određeni politički pokreti odlučuju da daju prioritet.
Na pitanje da li je desnica preuzela predstavljanje radničke klase, dok je levica postala bliža velikim korporacijama, Luis kaže da je to svakako slučaj u SAD. Kao primer, navodi da su korporacije generalno zauzele stav u prilog protesta Black Lives Matter, čime je njihov ugled među demokratama porastao, a među republikancima opao.
„Ali koreni promene sežu mnogo dublje i ona je nastajala decenijama. Još tridesetih i četrdesetih godina 20. veka američka politika je u osnovi bila jednodimenzionalna: bilo je onih koji su želeli više vladine intervencije u ekonomiji (levo) i onih koji su želeli manje (desno). Korporacije su generalno volele manje mešanje vlade, pa su se generalno identifikovale sa ’desnim’. Ali kada su socijalna pitanja dospela u prvi plan šezdesetih i sedamdesetih godina, radnička klasa, za koju je veća verovatnoća da će se pridržavati tradicionalnih hrišćanskih vrednosti i biti tvrđa prema kršenju zakona (uključujući ilegalnu imigraciju), počela je da se identifikuje sa ’desnicom’”, objašnjava Luis.
Luis kaže da je posmatranje politike kroz spektar „levo-desno“ obmanjujuće. Kao ilustraciju, navodi primer Donalda Trampa.
„Premda nisam pristalica predsednika Trampa, zahvalan sam što je njegovo predsedništvo osvetlilo našu tezu i navelo mnoge da uoče (sada već očiglednu) istinu da je ideologija društvena, a ne suštinska kategorija”, navodi Luis.
On objašnjava da se elementi „desničarske ideologije“ koji su se nekada smatrali ključnim ili suštinskim danas rutinski odbacuju kao „levičarski“ i kaže da je to naročito primetno, na primer, u nedavnim Trampovim potezima u oblasti trgovinske politike.
„Tokom administracije Baraka Obame, niski porezi i slobodno tržište smatrani su osnovnim načelima ’desnice’, a danas imamo predsednika koji se označava kao ’ekstremna desnica’, a koji je sproveo jednu od najdramatičnijih poreskih reformi u američkoj istoriji upravo s ciljem da se umeša u slobodno tržište. Kada bi ideologija bila fiksna kategorija, ljudi bi rekli da je Tramp pomerio Republikansku stranku ’ulevo’, ali ideologija nije fiksna. Ona se razvija. Tako je Tramp, kao i njegovi prethodnici, jednostavno redefinisao pojam ’desnice’ u skladu sa sopstvenim postupcima. Levo i desno predstavljaju koalicije koje se neprestano menjaju i nemaju suštinsku definiciju“, kaže Luis.
On podseća da su tokom Obamine administracije „konzervativci“ neprekidno kritikovali njegove izvršne poteze kao „zloupotrebu moći“.
„Bilo je uobičajeno čuti kako ’konzervativci’ tvrde da je suštinsko konzervativno načelo protivljenje ’diktatorskom’ predsedničkom modelu vlasti, ali sada kada je njihovo ’pleme’ na vlasti, njihovi principi o izvršnoj moći su se preokrenuli. Ovo još jednom dokazuje da se ideologija temelji na pripadnosti ’plemenu’, a ne na principima. Politike koje se povezuju s ’levicom’ i ’desnicom’ stalno se menjaju, tako da ono što opstaje nije ’konzervativni’ ili ’liberalni’ pogled na svet, već jednostavno plemenski identitet“, kaže Luis.
Dr Neven Cvetićanin, naučni savetnik na Institutu društvenih nauka, predsednik Foruma za strateške studije i bivši poslanik u parlamentu, kaže za NIN da „levica i desnica odavno ne postoje u svojim klasičnim oblicima kako su se formirale u Francuskoj revoluciji i svoj vrhunac potom dostigle tokom Španskog građanskog rata, kada su postojale u svojim čistim oblicima“.
„Nakon Drugog svetskog rata počinje proces usisavanja levice i desnice u liberalni centar, usled čega nastaju levi i desni centar, tj. nastaju umerene socijaldemokrate i umereni konzervativci, a na marginama ostaju radikalna levica i desnica, tako da vremenom umesto podele na levicu i desnicu glavna podela postaje podela na (levi i desni) centar i (leve i desne) margine. Ovaj proces posebno napreduje nakon pada Berlinskog zida i njega sam opisao u obimnoj knjizi ’Epoha s one strane levice i desnice’, koju sam objavio još 2008. godine, kada sam predvideo da će od globalne finansijske krize iz 2007. godine proces ići u obrnutom pravcu – tj. da će (levi i desni) centar biti sve uži, a margine i sleva i zdesna sve jače, te da će se konačno spojiti u nizu populističkih pokreta, što se upravo dešava u našim danima sa Trampom, Le Penovom, Alternativom za Nemačku i ostalim populističkim pokretima koji kombinuju socijalnu i nacionalnu retoriku. Knjiga koju sam pomenuo je dosta od toga predvidela, jer je oku nas koji se profesionalno bavimo društvenim istraživanjima taj proces još tada bio vidljiv”, kaže Cvetićanin. On veruje da se ideološki momenat vraća u politiku i da sledi javljanje novih ideologija. Tako nešto primetno je, na primer, u slučaju Nemačke.
Živimo u istorijskom vremenu
Neven Cvetićanin je u svojoj knjizi „Epoha s one strane levice i desnice“ na bezmalo 700 strana dao čitav istorijat levice, desnice i centra kako su se formirali od Francuske revolucije do danas, sa svim njihovim podstrujama i mutacijama.
„Do današnjeg dana to je ostala retka celovita studija o ovoj problematici na južnoslovenskim jezicima, koja prikazuje različite forme koje su imali levica, desnica i centar kroz istoriju, sa anticipacijom upravo ovoga što se dešava danas, kada su levica i desnica prestale definitivno da postoje u svojim klasičnim oblicima. Ovo ne znači nestanak ideološkog momenta iz političkog polja, jer je to zapravo nemoguće, nego nastanak novih ideologija i novih ideja, što se uvek kroz istoriju dešavalo kada bi stari društveni oblici postali dotrajali. Živimo upravo u jednom takvom istorijskom vremenu i u sledećih nekoliko godina će se verovatno desiti više istorije nego u mnogim prethodnim decenijama“, kaže Cvetićanin.
„Takozvana tvrda desnica se više pomaknula ka nezadovoljnim masama, obećavajući im socijalne benefite i zaštitu domaće proizvodnje putem protekcionističkih ekonomskih mera, dok su se Zeleni pomaknuli ka liberalnom centru, upravo u procesu koji sam malopre pomenuo. U svemu tome umiru umerena socijaldemokratija i umereni konzervativizam, te je očigledno pred nama turbulentno, ali i stvaralačko vreme, u kojem će se javljati nove ideologije, ali i novi ljudi koji će moći da ih iznesu. Ideološki momenat se naprosto vraća u politiku, jer su se birači umorili od toga da su svi isti i nesumnjivo će se javljati i nove ideje (kao kod nas sa aktuelnim plenumima) i novi ljudi, te ćemo tek videti šta će od svega toga biti konstruktivno, a šta će ostati destruktivno“, kaže Cvetićanin.
Iako je ovakva promena prisutna već dugo, izbor Trampa gurnuo je u prvi plan ideološko okretanje naglavce. Luis kaže da je Tramp samo učinio posebno vidljivim nešto što se već dugo dešava.
„Istaknuti republikanski političari decenijama odstupaju od prethodne partijske ortodoksije i stoga redefinišu ’desnicu’”, kaže Luis. On navodi primere senatora Tafta iz perioda predsednika Frenklina Delana Ruzvelta (Drugi svetski rat) kao najprominentnijeg desničara koji se protivio mešanju države u ekonomiju i u strane ratove. Potom je šezdesetih godina došao Beri Goldvoter, koji je zadržao protivljenje mešanju u ekonomiju, ali je promenio pristup desnice spoljnoj politici tako što ju je otvorio za stav „jastrebova“.
Potom je došao Ronald Regan osamdesetih, koji je, kako objašnjava Luis, „dodatno izmenio značenje desnice praveći miks Goldvoterove libertarijanske ekonomije, spoljne politike jastrebova, dodajući društvena pitanja, kao što je politika protiv abortusa“. Zatim je, kako kaže, početkom 2000-ih Džordž Buš vodio drugačiju politiku ograničene vlade, ali je zadržao spoljnu politiku jastrebova i hrišćanska društvena pitanja…
„Dakle, zanimljivo je da je desnica u Americi evoluirala od 1950. do 2000. godine u suprotnost od onoga što je bila”, kaže Luis i dodaje da je Tramp u svom prvom mandatu odbacio spoljnu politiku jastrebova, kao što pokušava i sada, pa je sada “desna” politika veliki uticaj vlade, spoljna politika “golubova” i protivljenje vouk pokretu i migracijama.
„Ono čemu nas podučava duži pogled na istoriju jeste da je Tramp samo poslednji u dugom nizu primera promena ’desnog krila’. Ne postoji trajni ’desničarski’ pogled na svet, filozofija ili raspoloženje – postoji samo ’pleme’ i ono se menja kako se menja ’plemensko’ vođstvo. Tramp je jednostavno bio vidljiviji i glasniji u svojim promenama, jasno stavljajući do znanja koliko brzo ideologije mogu da evoluiraju. Ovo je ostavilo mnoge ljude u šoku dok gledaju kako se ono što se smatra `konzervativnim` menja svakodnevno pred njihovim očima“, objašnjava Luis.
Cvetićanin kaže da je Tramp posledica pojave ideoloških promena, a ne njen uzrok.
„Uzrok je propadanje liberalnog modela, a sa njim i liberalne levice i desnice, takozvanog levog i desnog centra i nadiranje takozvanih levih i desnih margina, te je samo bilo pitanje vremena kada će se pojaviti političari poput Trampa, koji će to iskoristiti. Sada je pitanje kako će ti populistički političari uspeti da ovo nezadovoljstvo sa margina pretoče u održive političke reforme, jer je u situaciji nezadovoljstva masa izbore lakše dobiti nego to nezadovoljstvo pretočiti u konkretne politike koje će menjati politički pejzaž konstruktivno, a ne destruktivno. Verujem da će tu biti pokušaja i promašaja, te da je pred nama čitava jedna nova generacija političara i u SAD, i u Evropi, i širom sveta, a možda i na Balkanu, koja će plivati na ovom talasu. Videćemo da li će ovi političari iznikli na nezadovoljstvu masa imati dovoljno sposobnosti i mudrosti da ne ostanu samo obični političari koji će plivati samo od izbora do izbora, već koji će biti kadri da državnički iznađu nove političke i ekonomske modele za budućnost, što je glavni zahtev našeg vremena od Amerike, preko Evrope, sve do Balkana, a delimično se i aktuelni protesti u Srbiji tiču upravo ove pojave traženja novih ljudi i novih društvenih modela“, kaže Cvetićanin.